U zemlji u kojoj bi pobjeda fudbalske reprezentacije trebala biti rijedak trenutak kolektivnog oduševljenja, čak i sport može postati linija razdvajanja. Umjesto da se uspjeh “Zmajeva” doživljava kao zajednički trenutak ponosa, pojedine reakcije i navodi iz Zvornika ponovo otvaraju staro pitanje: gdje prestaje sport, a počinje politika svakodnevnog života?
Prema objavama na društvenim mrežama i svjedočenju koje se dijeli u javnosti, grupa mladih iz Zvornika navodno je nakon utakmice i pobjede Bosne i Hercegovine željela simbolično proslaviti rezultat vožnjom kroz grad. Taj čin, koji se u većini sredina smatra spontanom i bezazlenom formom navijačkog slavlja, prema tim tvrdnjama naišao je na reakciju policijskih kontrola i prisustvo punktova na ulazima i izlazima iz grada.
Zvanične potvrde tih navoda za sada nema, a iz Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske nije se javno oglašavalo o konkretnom slučaju. Ipak, sama činjenica da se ovakve priče brzo šire i izazivaju burne reakcije pokazuje dubinu nepovjerenja koje već dugo tinja u društvenom prostoru istočne Bosne.
Ono što zabrinjava nije samo pitanje šta se tačno dogodilo, nego zašto se uopšte stvara atmosfera u kojoj se slavljenje sportskog uspjeha jedne države doživljava kao potencijalni problem. U normalnim okolnostima, zastave, kolone automobila i pjesma nakon pobjede reprezentacije trebale bi biti dio uobičajenog sportskog folklora. Međutim, u osjetljivim sredinama poput Zvornika, takvi prizori se često čitaju kroz prizmu etničkih i političkih tenzija, a ne sporta.
Tu se otvara šira slika: Bosna i Hercegovina je i dalje prostor u kojem se identiteti ne prepliću lako, nego se često sudaraju. Zato i jedan fudbalski trijumf, koji bi u drugim državama bio razlog za jedinstvo, ovdje može postati povod za rasprave o “mjeri”, “dozvoli” i “prihvatljivosti” javnog izražavanja radosti.
Mladi koji tvrde da su željeli mirno proslaviti pobjedu naglašavaju upravo to – odsustvo provokacije, nasilja ili političkih poruka. Njihova poruka je jednostavna: sport ne bi trebao biti sumnjiv. Ali činjenica da se i takva poruka uopšte mora objašnjavati govori više o društvenom kontekstu nego o samom događaju.
S druge strane, institucije sigurnosti u ovakvim situacijama često djeluju preventivno, pravdajući svoje prisustvo potrebom očuvanja javnog reda. No problem nastaje kada preventivno djelovanje u očima građana počne izgledati kao selektivno ograničavanje slobode kretanja ili izražavanja.
Upravo tu nastaje prostor za političku interpretaciju. Jer ono što bi trebalo biti rutinska noć sportskog slavlja, u BiH se lako pretvara u još jednu epizodu nepovjerenja između građana i institucija, ali i između samih zajednica.
Zvornik tako ponovo postaje simbol šire dileme: da li se u Bosni i Hercegovini zajednički trenuci radosti mogu podrazumijevati – ili se i oni moraju posebno “odobravati”, vagati i tumačiti kroz političku osjetljivost?
Bez obzira na to šta će pokazati eventualna zvanična pojašnjenja, ostaje činjenica da je u jednoj noći nakon sportskog trijumfa nastala nova doza političke nelagode. A to je možda i najveći problem: što se u zemlji sa toliko podjela čak i pobjede reprezentacije više ne doživljavaju samo kao sport.
