Rat na Bliskom istoku ponovo je otvorio stare rane svjetske politike, ali i razotkrio način na koji globalni sukobi postaju alat za političke poruke daleko izvan regiona gdje se vode.
Dok rakete padaju između Izraela i Irana, dok se cijeli region nalazi na ivici šireg sukoba, dio diplomatskog narativa pokušava ovaj rat pretvoriti u moralnu lekciju za države koje s tim sukobom imaju tek posrednu vezu. Jedna od tih država je i Bosna i Hercegovina.
Izjava ambasadorke Izraela u BiH Galit Peleg, u kojoj govori o izraelskoj vojnoj kampanji protiv Irana, ali i o političkim stavovima unutar Bosne i Hercegovine, otvara mnogo ozbiljnija pitanja nego što se na prvi pogled čini. Nije sporno da svaka država ima pravo da brani svoje interese i sigurnost. Problem nastaje onog trenutka kada se rat pretvara u političku propagandu, a diplomate počnu određivati ko je u nekoj zemlji “na pravoj strani historije”.
Jer Balkan je već previše puta u svojoj istoriji slušao lekcije o “pravim stranama”.
Rat koji se prodaje kao spas
U svojoj izjavi ambasadorka Peleg jasno navodi da je cilj izraelske operacije uklanjanje “egzistencijalne prijetnje” koja dolazi iz Irana, posebno u kontekstu nuklearnog programa i balističkih raketa. Takav narativ nije nov. Godinama se ponavlja kao centralni argument izraelske sigurnosne politike i često služi kao opravdanje za vojne operacije širom Bliskog istoka.
Međutim, ono što posebno odjekuje jeste tvrdnja da ova kampanja donosi i “veliku korist za iranski narod”, jer bi mogla dovesti do oslobađanja od režima u Teheranu.
To je formulacija koja zvuči poznato svakome ko prati savremenu geopolitiku. Upravo takvim riječima su nekada opravdavane intervencije u Iraku, Libiji i Afganistanu. Tada se takođe govorilo o oslobađanju naroda, demokratiji i novom početku.
Istorija je pokazala da je stvarnost često bila mnogo krvavija od tih obećanja.
Zato kada diplomate počnu govoriti o rušenju režima kao “koristi za narod”, teško je izbjeći osjećaj da se radi o političkoj retorici koja pokušava rat predstaviti kao humanitarnu misiju.
Opasna igra velikih sila
Sukob između Izraela i Irana nije samo regionalni obračun. To je jedna od najopasnijih geopolitičkih tačaka na planeti.
Iran je regionalna sila sa ogromnim vojnim kapacitetima, snažnom mrežom saveznika i dubokim uticajem u državama poput Libana, Sirije, Iraka i Jemena. Izrael, s druge strane, ima podršku Sjedinjenih Američkih Država i razvijen vojni aparat koji je među najmoćnijima na svijetu.
Kada se te dvije sile direktno sukobe, cijeli region ulazi u stanje potencijalnog haosa.
Rakete koje danas padaju po izraelskim gradovima i vojne operacije koje pogađaju Iran ili Liban nisu izolovani događaji. One su dio mnogo šire igre u kojoj učestvuju globalni centri moći.
Zato je posebno opasno kada se taj sukob pokušava pojednostaviti na crno-bijelu priču o “dobru i zlu”.
Jer u realnoj geopolitici takve podjele gotovo nikada ne postoje.
Selektivna moralna nadmoć
Ambasadorka Peleg u svojoj izjavi govori i o represiji u Iranu, posebno o položaju žena i protestima protiv režima. To su činjenice koje su godinama dokumentovane i koje međunarodne organizacije često kritikuju.
Ali problem nastaje kada se ljudska prava koriste kao političko oružje, a ne kao univerzalni princip.
U međunarodnoj politici postoji duga tradicija selektivnog moraliziranja. Jedni režimi se proglašavaju zločinačkim, dok se drugi – uprkos ozbiljnim optužbama – tretiraju kao saveznici.
Takav pristup potkopava samu ideju univerzalnih vrijednosti.
Jer ako su ljudska prava zaista univerzalna, onda se ne mogu koristiti samo kada odgovaraju političkim interesima.
Balkan kao diplomatska meta
Posebno kontroverzan dio izjave izraelske ambasadorke odnosi se na političku situaciju u Bosni i Hercegovini. Peleg otvoreno hvali podršku političkih struktura iz Republike Srpske, navodeći da Izrael cijeni stavove koji dolaze iz Banjaluke i zahvaljujući kojima se ta entitetska vlast, kako kaže, nalazi na “pravoj strani historije”.
Takva formulacija u državi poput BiH djeluje kao bacanje šibice u političko bure baruta.
Bosna i Hercegovina je već duboko podijeljena politički, institucionalno i etnički. Svaka diplomatska poruka koja otvoreno favorizuje jednu političku stranu automatski se pretvara u političko oružje unutar zemlje.
Diplomate tradicionalno pokušavaju graditi mostove između različitih političkih aktera. Kada ambasador jedne države javno hvali jednu političku opciju, a indirektno kritikuje druge, to više nije diplomatija – to je političko svrstavanje.
A Balkan je već mnogo puta vidio kako takva svrstavanja završavaju.
Opasna retorika o “pravoj strani historije”
Fraza “prava strana historije” jedna je od najčešće zloupotrebljavanih političkih fraza u modernoj politici.
Njome su se pravdali ratovi, intervencije i politički pritisci širom svijeta. Njome su velike sile često pokušavale da nametnu svoje geopolitičke interese kao moralni imperativ.
Kada se takva retorika pojavi u Bosni i Hercegovini, zemlji koja još uvijek nosi duboke rane ratova iz devedesetih, ona dobija dodatno eksplozivan karakter.
Jer svaka politička strana u BiH već decenijama tvrdi da je upravo ona na “pravoj strani historije”.
U takvom okruženju diplomatske izjave koje favorizuju jedne, a prozivaju druge, ne donose stabilnost – nego dodatno podgrijavaju političke sukobe.
Rat koji prijeti svijetu
U međuvremenu, dok se vode političke rasprave i diplomatske poruke, stvarnost na Bliskom istoku postaje sve brutalnija.
Izraelski građani provode dane u skloništima. Liban je ponovo na ivici katastrofe. Iran prijeti odmazdom. Regionalni savezi se aktiviraju, a svjetska tržišta reagiraju panikom.
Svaki novi udar povećava rizik da sukob preraste u mnogo širi rat koji bi mogao uključiti globalne sile.
U takvoj situaciji, pretvaranje tog rata u političku lekciju za Balkan djeluje ne samo neodgovorno nego i cinično.
Jer dok diplomate dijele moralne ocjene, obični ljudi – bilo u Tel Avivu, Teheranu ili Bejrutu – plaćaju cijenu tog sukoba.
Lekcija koju Balkan dobro poznaje
Bosna i Hercegovina možda je mala država, ali ima jednu važnu prednost: istorijsko iskustvo.
Ova zemlja je već previše puta bila poligon na kojem su velike sile testirale svoje geopolitičke ideje. Previše puta su joj sa strane govorili šta je “prava politika” i gdje joj je mjesto u globalnim sukobima.
Zato bi danas možda najmudriji odgovor na sve velike geopolitičke lekcije bio jednostavan:
Bosni i Hercegovini ne trebaju ambasadori koji će joj objašnjavati gdje je “prava strana historije”.
Ona je već jednom platila ogromnu cijenu upravo zbog tuđih historijskih projekata.
I zato bi možda bilo mnogo korisnije da se diplomate vrate onome što im je osnovni posao – gradnji dijaloga, a ne dijeljenju političkih presuda.
