Poznata je činjenica da svi ljudi ne gledaju iste stvari i događaje istim očima. Za neke, bezazlene situacije izazivaju strah i strepnju kod drugih.
Ono što se svako pita je: da li bih i ja postupio isto na njegovom mjestu? Da li bih mislio isto? Ove su misli intrigantne jer nas tjeraju da se zapitamo kako bismo se mi ponašali u drugačijim okolnostima.
Promjenom sredine, perspektive se mijenjaju, a mnoge stvari postaju jasnije. Mnogi ljudi, koji su nam nekada zadavali jada i tuge na kućnom pragu, postanu beznačajni. Ali, da pojasnim, najveću tugu, jad i čemer nam zapravo prouzrokuju “naši”. Oni nesposobni, nezahvalni, gladni moći i samodopadni, pokradoše nas, prevariše, obezvrijediše i, što je najgore, raseliše naš vrijedni narod sa djedovine.
Dok se s jedne strane čini da ruže ne cvjetaju s druge strane granice, mantra ostaje ista: borba za goli život i glad za nečim boljim. No, jesmo li zaista to htjeli i željeli? Nova perspektiva o našoj situaciji na prostoru bivše države nas vodi do pitanja: koliko je Zapad imao prste u našoj sudbini? Koji su interesi Zapada? Kud god se osvrneš, radnici su sa Balkana - mladi, stari. Te privrede bi zamrle bez svježe krvi. Da li je ta krv bila naša?
Taman kad pomislimo da je to to, čuje se cajka sa sprata, psovanje svega i svačega. Rasprave bez kraja: ko je započeo rat? Ko je pobijedio, ko izgubio? Ovo su pitanja koja nas vraćaju unazad, ali možda i pružaju odgovore na današnje probleme.
Naša stvarnost je mračna i puna nepravde. Naši ljudi, naši lideri, su ti koji nas najviše povrijeđuju. Nesposobni i korumpirani političari raseljavaju naš narod, tjerajući ga da traži bolji život negdje drugdje. Ali gdje god da idemo, shvatamo da ni tamo ne cvjetaju ruže. Mantra je ista: borba za goli život.
Nasuprot njihovom iseljavanju, desetine hiljada političara ostvarauju benefite radeći na podjelama, konfliktima, opstrukcijama, neprovedbama svega čega se dosjete, profitirajući na račun destabilizacije BiH. Očito je da u našoj zemlji egzistiraju dva, paralelna života, a to su život političara i život stotina hiljada čestitih, vrijednih a obespravljenih i umornih građana kako u Federaciji tako i RS .
Tužna je činjenica da je naš narod prečesto sporo učio iz prošlosti i dopuštao da ga isti "naši" ponovno i ponovno varaju. Dok radnici sa Balkana grade strane privrede, naša vlastita propada.
Gledajući unazad, moramo se zapitati: jesmo li naučili išta iz svoje prošlosti? Koliko dugo ćemo dopuštati da nas "naši" varaju?
Dok radnici Balkana grade stranu privredu, naša vlastita propada. I taman kad pomislimo da je negdje drugo bolje, vratimo se u realnost – sa istim problemima, ali drugačijim licima. Naši problemi ne nestaju prelaskom granica. Oni nas prate, oblikuju naše živote i nameću se kao gorka stvarnost.
Uprkos svemu, nadati se moramo. Nadati se da će buduće generacije naučiti iz naših grešaka. Nadati se da će se naš narod jednom osvijestiti i prepoznati svoje pravo mjesto pod suncem. Jer, na kraju krajeva, možda je zaista najbolje kod kuće. Ali, kod kuće gdje nas vode najbolji, gdje nas ne varaju "naši", već nas vode oni koji žele bolje za sve nas.
Ovo je naša stvarnost, naš bol i naš put. Naš narod zaslužuje bolje, zaslužuje lidere koji će ga voditi ka svjetlijoj budućnosti. Nadati se moramo, jer bez nade nema promjene. A promjena je ono što nam svima treba.
