U današnje vrijeme nezamisliv je život bez tehnologije, modernih uređaja i pametnih telefona. Svako od nas ima mobitel, a kada nema internet-konekcije hoće "živ da se pojede".
Ne možemo se ni zamisliti bez kompjutera, ruke su "deformisane" od držanja mobitela...
A, opet u vrijeme kada je tehnologija na vrhuncu, kada su društvene mreže zatrpane fotografijama u kojima se ističu luksuzne stvari, ima onih koji nemaju ni osnovne stvari.
Dok neko sanja o velikim stvarima, zlatnim satovima, bijesnim automobilima, skupocjenim mobitelima, neko mašta o onom osnovnom, onom što bi svako trebao imati.
Ostali bez struje
Iz Velike Kladuše dolazi jedna priča o velikom srcu jedne nastavnice i teškom životu njenog učenika, za koju je saznala slučajno.
Naime, nastavnica Devleta Klipić, koja radi u školi "Sead Ćehić" Grahovo i koja je poznata po svom humanom radu, dobila je poruku od majke jednog svog učenika u kojoj je ona, stjerana uz sami zid usljed velikih finansijskih problema, odlučila otvoriti dušu i potražiti pomoć.
Nije više znala šta učiniti, pa je nastavnici ispričala svoju muku. Rekla je da nemaju struje. Kuha na drva, pere na ruke, a kada padne mrak pale svijeće. Porodica je u teškoj situaciji, preminula je glava kuće, rade, bore se...
Nastavnica je bila šokirana. Nije znala u kakvoj situaciji je njen učenik i njegova porodica.
Inače, Devleta Klipić je žena, supruga, majka, nastavnica i veliki humanista. Njen dan je ispunjen od prvog do posljednjeg sata. Svaki slobodan trenutak koristi za volonterski rad i pomoć drugima.
"Dokle će srce moći slušati vapaj"
Odlučila je na Facebooku podijeliti priču, kako bi javnost saznala za njihove nedaće i kako bi se pomoglo njenom učeniku i njegovoj porodici.
"Pitam se često što meni, što ja, koliko će biti neprospavanih noći, dokle će srce moći slušati vapaj. Toliko sam puta bila, nosila pomoć od vas, moj đak, nisu nikada ništa tražili, rade, bore se, djeca bez oca, umro, ostavljeni nama u amanet, a mi ne vidimo, ja ne vidim, a gledam.
Eto, nisam znala da nemaju struju.. Nakon ove poruke knedla mi stoji u grlu... Kako su nečije sudbine teške, preteške... Ja, kao ni do sada neću tražiti, podijelit ću ovo s vama, možda mi lakše bude, ali vjerujem da ćemo se svi odazvati prema svojim mogućnostima", napisala je Klipić.
Gledamo, a ne vidimo
Sve je stalo u nekoliko riječi. Gledamo, a ne vidimo. Uvijek smo u nekoj gužvi, uvijek za nečim trčimo, a često ne vidimo patnju svog bližnjeg, svog komšije. Prava je sreća da postoje osobe poput Devlete Klipić, koja je pomogla velikom broju ljudi, pa je i ova priča izašla na vidjelo zahvaljujući njoj.
Kao i u mnogobrojnim slučajevima, bh. građani su otvorili srca i uključili se u akciju. Kako je nastavnica Klipić napisala na Facebooku, dobila je veliki broj poziva i poruka iz Sarajeva, Tuzle, cijele BiH...
"Odlučim da nazovem dječakovu mamu da joj kažem da se javljate, pitate, da ne znam koliko će biti ali se nadam sto posto da hoće i da ćemo to ubrzo privesti kraju. Zahvaljuje se od srca svima, a ono što me ganulo su njene riječi: 'Hvala Vam, bilo mi je teško pisati Vam i stid me, ali nisam znala kome bi, a nastavnice ako bude više para, vi uplatite ili nekom bolesnom ili kome treba, vi znate. Pomagali ste i nama do sada i znam da pomažete druge'.
Ima ljudi nade za sve nas pod ovim nebom sivim. Hvala Allahu pa su neki zadovoljni i sa malo, a naše malo je nekom ogromno ko brdo Hira", napisala je nastavnica Klipić.
