Nije tajna da kada neki bjegunac od pravde iz Bosne i Hercegovine pređe granicu i pronađe utočište u susjednoj zemlji, prvo pitanje koje se postavlja glasi: "Da li taj bjegunac ima državljanstvo te države?"
Ovo pitanje nije slučajno, već rezultat dugogodišnjeg iskustva koje pokazuje da je državljanstvo često dovoljno jak argument da osumnjičeni zločinac nikada ne bude izručen, ma koliko njegovi zločini bili odvratni i štetni po društvo.
Ne treba puno napora da se prisjetimo stotine slučajeva u kojima su zločinci, prevaranti, pedofili, korumpirani političari i drugi odbjegli kriminalci, pobjegli iz Bosne i Hercegovine u neku od susjednih zemalja i nastavili živjeti slobodno, daleko od ruku pravde. A još je veći paradoks kada iz usta zvaničnika slušamo floskule o "regionalnoj saradnji" u borbi protiv kriminala, floskule koje su postale isprazna retorika bez ikakve stvarne snage.
Jedan od najsvježijih primjera je slučaj Zorana Galića, bivšeg šefa Granične policije BiH i trenutnog drugog čovjeka Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA). U Bosni i Hercegovini, Galić je označen kao bjegunac zbog ozbiljnih optužbi za kršenje zakona tokom svog mandata na čelu Granične policije. Dok se pravosuđe BiH mučilo da izda međunarodnu potjernicu za njim, Galić je, navodno na liječenju u Hrvatskoj, uživao status slobodnog građanina. Kad je potjernica konačno raspisana, sud u Splitu je odlučio da ne odredi istražni pritvor Galiću, što je još jedan šamar pravdi i još jedan dokaz da regionalna saradnja postoji samo na papiru.
Nažalost, Galić nije jedini bjegunac koji koristi zakonske rupe i političke veze kako bi izbjegao suočavanje s pravdom. Tu je i Ivica Mišković, pedofil osuđen u Banjaluci, koji je pobjegao iz sudskih prostorija i prešao granicu u Hrvatsku. Dok sud u Banjaluci čeka drugostepeni postupak, Mišković slobodno hoda ulicama Zagreba, daleko od svake odgovornosti. Unatoč svim pravnim naporima da ga vrate, bosanskohercegovačke institucije su ponovo ostale nemoćne pred zaštitničkim stavom Hrvatske.
Ovo nije izoliran fenomen. Primjera je bezbroj. Ante Jelavić, bivši član Predsjedništva BiH i HDZ BiH, osuđen na deset godina zatvora zbog kriminala u nekadašnjoj Hercegovačkoj banci, također je pobjegao u Hrvatsku. Lejla Fazlagić, nekadašnja sutkinja Opštinskog suda u Sarajevu, provela je godine u bjekstvu u Hrvatskoj, izmičući pravdi.
Ratni zločinac Branimir Glavaš, osuđen na sedam godina zatvora, također je pobjegao u Bosnu i Hercegovinu, gdje je našao utočište i zaštitu. Tomislav Opačak, kontroverzni preduzetnik, pobjegao je iz Hrvatske nakon što je osuđen na osmomjesečnu zatvorsku kaznu. Njemu se već od ranije na teret stavlja nekoliko kaznenih djela, uključujući prijetnje, iznude, prevare i krađe, no sve to nije bilo dovoljno da ga zadrže iza rešetaka.
Slučaj Zorana Galića samo je još jedan u nizu bjegunaca koji su iskoristili zakonske rupe, političke veze i dvostruko državljanstvo kako bi izbjegli pravdu. A sve ovo nas dovodi do ključnog pitanja: kako je moguće da pravosudni organi nisu bili u stanju da spriječe ovakve bijegove? Odgovor leži u korumpiranom sistemu, gdje curenje informacija, politički pritisci i nedostatak volje za pravom borbom protiv kriminala omogućavaju zločincima da pobjegnu iz zemlje prije nego što zakoni stupu na snagu.
Dok političari iz regiona nastavljaju da izgovaraju fraze o "dobroj regionalnoj saradnji", stvarnost je mnogo mračnija. Očigledno je da regionalne granice ne služe samo za razgraničavanje teritorija, već i za pružanje utočišta zločincima koji bježe od pravde. Umjesto da djeluju u skladu s obećanjima o zajedničkoj borbi protiv kriminala, susjedne zemlje često rade upravo suprotno - pružaju sigurno utočište zločincima, koristeći pravne, političke i diplomatske mehanizme kako bi izbjegle izručenje.
Ova perverzna praksa mora prestati. Pravda ne smije biti talac političkih interesa i pravnih začkoljica. Ako region zaista želi da se bori protiv kriminala, mora se suočiti sa sopstvenim demonima, počevši od toga da prestane štititi zločince koji prelaze granice u potrazi za sigurnim utočištem. Jer dokle god se to ne promijeni, pravda će ostati mrtvo slovo na papiru, a bjegunci će nastaviti uživati u svojoj slobodi, pod zaštitom onih koji bi trebali da ih predaju pravdi.
