Izjava predsjednika Republike Srpske Siniša Karan ponovo je otvorila već dobro poznatu matricu političkog djelovanja – prizivanje raspada države kao odgovor na svako pitanje koje zadire u nadležnosti entiteta.
Ovaj put, povod je pitanje državne imovine, ali ton i poruke ostaju identični: optužbe, prijetnje i pokušaj da se kompleksno pravno pitanje svede na jednostavnu političku ucjenu.
Tvrdnja da će eventualno nametanje rješenja o imovini “voditi ka raspadu Bosne i Hercegovine” nije ništa drugo nego pokušaj stvaranja atmosfere straha. Umjesto argumentirane rasprave o ustavnom okviru, Karan bira retoriku konflikta, u kojoj se svaka odluka koja ne ide u korist entitetskih struktura automatski proglašava napadom na “državnost” Republike Srpske.
Posebno je problematično insistiranje na tezi da “ne postoji državna imovina” i da je to pitanje već riješeno. Takva interpretacija ignoriše činjenicu da je upravo pitanje imovine jedno od ključnih sporova u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini i da se o njemu vodi kontinuirana pravna i politička rasprava, uključujući odluke i stavove međunarodnih institucija poput Ured visokog predstavnika.
Karanova poruka međunarodnoj zajednici da se “ne povinuje bošnjačkim političarima” dodatno produbljuje podjele i svodi cijelu priču na etnički okvir, umjesto da se vodi institucionalna i pravna debata. Time se svjesno zanemaruje činjenica da su odluke visokog predstavnika rezultat šireg međunarodnog konsenzusa, a ne jednostranih političkih uticaja kako se pokušava predstaviti.
Još jedan element koji zabrinjava jeste kontinuirano predstavljanje međunarodne zajednice kao prepreke opstanku Bosne i Hercegovine. Takva retorika zanemaruje ulogu koju je međunarodni faktor imao u očuvanju mira i stabilnosti nakon Dejtonski mirovni sporazum, te pokušava preokrenuti narativ u kojem su upravo domaće političke blokade često ključni uzrok institucionalne paralize.
Kada Karan govori o “jačanju BiH kroz reforme koje su navodno eliminisale kapacitet Republike Srpske”, prešućuje se činjenica da su mnoge od tih reformi bile uslov za evropski put zemlje, funkcionalnije institucije i bolju koordinaciju između nivoa vlasti. U tom kontekstu, njegova izjava djeluje više kao politička konstrukcija nego realna analiza.
Istovremeno, pozivanje na globalne promjene i jačanje odnosa sa velikim silama poput Kine, Indije ili Rusije služi kao dimna zavjesa za unutrašnje probleme. Građani se svakodnevno suočavaju sa ekonomskim izazovima, odlaskom mladih i korupcijom, dok se politički diskurs uporno vraća na teme koje proizvode tenzije, ali ne nude konkretna rješenja.
U konačnici, ovakve izjave ne doprinose stabilnosti niti dijalogu. Naprotiv, produbljuju nepovjerenje i dodatno udaljavaju Bosnu i Hercegovinu od bilo kakvog konstruktivnog rješenja. Umjesto politike zasnovane na realnim potrebama građana, javnosti se ponovo nudi stara priča – ona u kojoj je svaki kompromis izdaja, a svaka institucija izvan entiteta prijetnja.
