Nepriča se više o silovitom odlasku doktora sa KCUS-a, nećemo pričati o nikad zastupljenoj dvojnoj praksi, nećemo pričati o nedostatku citostatika, osnovnih lijekova, flastera… Više se ne priča ni o naručivanju pacijenata za 12 mjeseci. Sve te priče koje su nekada izazivale ogorčenje i revolt danas su nestale – ne zato što su problemi riješeni, nego zato što više nikoga nije briga.
Bili smo svjedoci koliko su ranije političke elite i moćnici “pazili” na KCUS, i on im je bio trn u oku – ali ne naravno zbog pacijenata, već sve zbog Sebije Izetbegović. Voljeli mi Sebiju ili ne, moramo priznati da je rad KCUS-a dok je ona bila na čelu bio na dobrom nivou. Postojala je kontrola, organizacija, minimum odgovornosti i, koliko god to politički frustriralo moćnike, bar je postojala briga za pacijente. Iako je sve to često bilo praćeno partijskim intrigama i pritiscima, bar se radilo na tome da sistem funkcioniše, da pacijenti ne budu zaboravljeni i da bolnica održi elementarnu efikasnost.
Danas, kada Sebija više nije na čelu KCUS-a, sve je nestalo. Nestala je pažnja, nestala je briga, nestala je svaka trunka empatije. Javašluk, nerad i potpuna neodgovornost preplavili su bolnicu. Niko više ne pita za nedostatak osnovnih lijekova i terapija, za odlaganje hitnih procedura, za kašnjenje naručivanja pacijenata po 12 mjeseci. Sistem koji bi trebao spašavati živote pretvoren je u poligon za političke igre, kabinetske spletke i neodgovornost.
Pacijenti se žale na odgode koje traju mjesecima. Tumori čekaju na biopsiju, hemoterapije se prolongiraju, hirurške procedure se odlažu jer nema potrebnih materijala ili dovoljno osoblja. Citostatika nema na lageru, flasteri su rijetkost, osnovni lijekovi nestaju sa polica. Svaki dan kašnjenja znači pogoršanje zdravlja, ponekad i smrt. I sve to dok političari u svojim kabinetima drže lekcije o “efikasnosti” i “upravljanju resursima”.
Doktori odlaze iz bolnice u nevjerici i frustraciji. Odlasci vrhunskih stručnjaka, koji su nekada osiguravali kvalitetnu brigu za pacijente, postali su svakodnevica. Novi ljekari dolaze i odlaze, frustrirani birokratskim preprekama i nedostatkom osnovnih sredstava za rad. Bolnica koja je nekada imala strukturu i minimum reda sada je leglo neorganizovanosti i propusta.
Ironično, sistem koji je nekada bio kritikovan, bar je imao neku strukturu i minimum kontrole. Sada, bez Sebije, KCUS je prepušten javašluku i političkoj ravnodušnosti. Voljeli mi Sebiju ili ne, činjenica je da je rad na KCUS-u bio na visokom nivou – a odsustvo odgovornosti vlasti jasno pokazuje koliko je stanje alarmantno i koliko su pacijenti prepušteni sami sebi.
Primjeri javašluka su svakodnevni. Pacijentima se otkazuje termin za hitnu operaciju jer anesteziolog nije došao, ili jer nema potrebnog materijala. Laboratorije su preopterećene, a rezultati čekaju sedmicama. Hitne službe rade na minimumu, jer uprava ne vodi računa ni o smjenama ni o potrebnom osoblju. Sve je postalo improvizacija, gdje sreća i poznanstva određuju ko će dobiti brigu, a ko će čekati do smrti.
A političari? Oni sjede u svojim kabinetima, prate tabloide i vode interne borbe moći, dok pacijenti umiru čekajući osnovnu medicinsku pomoć. KCUS više nije centar zdravstva, nego simbol potpunog propadanja i nebrige. Javna bolnica postala je ogledalo moralnog i profesionalnog kolapsa vlasti, gdje pacijent nije prioritet, već nevažan statistički podatak.
Dok političke elite šute i okreću glavu, bolest i patnja su jedina konstanta. Javašluk i neodgovornost sada dominiraju KCUS-om, a svaki propust postaje simbol toga koliko vlasti nije stalo do života običnih ljudi. Voljeli mi Sebiju ili ne, činjenica je da je bolnica tada imala bar trunku reda i efikasnosti. Danas je prepuštena zaboravu i ravnodušnosti – i cijena toga plaćaju pacijenti.
KCUS je danas mjesto gdje politika ne funkcioniše, a zdravlje građana ne postoji na agendi. Ovaj sistem, nekada pod kontrolom, sada je leglo nerada, birokratske inertnosti i potpune nebrige. Bolest, nepravda i patnja ovdje nisu izuzeci – oni su pravilo.
