Svaki put kada pacijent kroči na hodnike Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu, nosi sa sobom nadu – nadu da će ga liječnici tretirati s ljudskošću, profesionalizmom i dostojanstvom.
Nadu da će njegov bol, njegova tuga i njegova nemoć naići na razumijevanje i stručnu ruku koja će mu pomoći, a ne ga ucjenjivati. Ali ta nada se sve češće pretvara u razočarenje, pa čak i u strah. Strah od bahatosti, pohlepe i nedostatka ljudskosti među onima koji bi trebali biti simboli povjerenja i zaštite.
Jedan od najočiglednijih primjera ove katastrofalne situacije, a naravno ima ih mnogo, je dr. Husein Čamo, specijalista ortopedije i traumatologije KCUS-a, koji istovremeno radi i u privatnoj ASA bolnici. Ovaj ljekar, poznat po svojoj javnoj bahatosti, ne preza ni od čega –kako izvori etto.ba otkrivaju, javno traži novčanu nagradu od pacijenata za medicinske postupke koji bi po definiciji trebali biti dostupni svakom čovjeku u okviru javnog sistema zdravstva. Njegovo ponašanje nije tajna; svi ga znaju, ali niko ne reaguje. I tako bahatost postaje normalna, pohlepa postaje pravilo, a pacijenti ostaju nemoćni pred sistemom koji ih izdaje.
Zamislite osobu koja dolazi na KCUS s bolom koji ne može da sakrije. Zamislite strah u očima roditelja koji dovode svoje dijete da bude operisano. Umjesto da nađu ruku koja će ih podržati, oni nailaze na hladan profesionalizam prekriven bahatošću. Umjesto razumijevanja, nailaze na zahtjeve za dodatnim novcem, kao da njihovo zdravlje i život nisu vrijedni ničega osim profita.
Ono što je posebno porazno jeste činjenica da institucije koje bi trebale štititi pacijente – Ministarstvo zdravstva, KCUS, nadležni inspektori – šute. Godinama. Decenijama. Ova šutnja znači saučesništvo. Svaki dan kada sistem ostaje nijem, pacijenti plaćaju cijenu: kroz bol, kroz poniženje, kroz osjećaj da njihovo zdravlje nije njihovo pravo, već privilegija koju je moguće kupiti.
Dr. Čamo i svi koji slično postupaju ne krše samo kodeks etike; oni uništavaju temelje javnog zdravstva. Oni pretvaraju bolnicu, mjesto koje bi trebalo biti svetinja života, u tržište gdje pacijent mora da bude spreman na ucjene, na dodatne troškove i na poniženje, samo da bi dobio osnovnu medicinsku pomoć.
A šta je sa savješću? Šta je sa ljudskošću? Kada je bahatost ljekara postala važnija od života pacijenta? Kada je novac postao važniji od ljudske patnje? Pacijenti nisu brojke, nisu statistike i nisu resursi za privatnu zaradu ali za njega i druge poput njega izgleda da jesu..
Pacijenti su ljudi. Ljudi sa porodicama, sa nadama i snovima. Ljudi koji vjeruju da institucija koja nosi ime “univerzitetska” znači stručnost, humanost i odgovornost.
Vrijeme je da se prestane šutjeti. Vrijeme je da javnost zna. Vrijeme je da pacijenti, novinari, građani i svi koji cijene ljudskost dignu glas protiv onih koji koriste bijele mantile kao štit za vlastitu pohlepu. Svaka sekunda šutnje omogućava bahatima da nastave sa svojim manipulacijama, a sistem koji to tolerira – izdaje one koji mu vjeruju.
Pacijenti koji trpe ovu nepravdu moraju znati da nisu sami, ali sistem mora biti primoran da reaguje. Država, KCUS, nadležni inspektori – vaša obaveza je jasna: zaštititi pacijente. Jer ako ne reagujete, cijenu neće platiti bahati ljekari – cijenu će platiti nevini ljudi.
I pacijenti, zapamtite ovo: vaš strah, vaša bol i vaša nemoć nisu nevidljivi. Svaka vaša priča, svaka nepravda koju doživite, mora biti glasna. Jer samo buka protiv nepravde može razbiti šutnju koja omogućava bahatost i pohlepu da cvjetaju u institucijama koje bi trebale biti svetinje zdravlja i ljudskosti.
Ne smijemo zaboraviti – zdravlje nije luksuz, bol nije roba, a život nije valuta.
