Agonija oko nabavke helikoptera za Kanton Sarajevo odavno je prerasla u ogledni primjer institucionalne neodgovornosti, političkog oklijevanja i potpunog odsustva osjećaja za javni novac. Godinama se najavljuje letjelica koja nikako da poleti, dok se rokovi pomjeraju kao fusnote u saopćenjima – bez jasnog objašnjenja, bez odgovornosti i bez ikakve garancije da će projekat ikada biti okončan.
Građani danas ne znaju ni kada će helikopter stići, ni pod kojim uslovima, ali znaju jedno: desetine miliona maraka već su vezane za posao čiji je ishod neizvjestan. Posebno zabrinjava činjenica da je značajan dio sredstava isplaćen unaprijed, bez čvrstih mehanizama zaštite budžeta. U normalnim okolnostima, ovakav potez bi bio praćen snažnim bankarskim garancijama i precizno definisanim penalima. Ovdje toga nema.
Problem nije samo u kašnjenju, već u načinu na koji je cijeli posao postavljen. Revizorski nalazi su još ranije upozorili na niz nepravilnosti – od prilagođavanja uslova tendera, preko nejasnih rokova isporuke, do ublažavanja kazni za kašnjenje. Drugim riječima, država se odrekla vlastitih poluga kontrole, a zauzvrat nije dobila ništa opipljivo.
Posebno iritira poređenje s drugim kantonima, gdje su helikopteri nabavljeni po višestruko nižim cijenama, za slične ili iste namjene. Razlika u iznosima otvara legitimno pitanje: da li Kanton Sarajevo plaća tehnologiju ili političku cijenu loših odluka? U vremenu kada se građanima objašnjava da “nema novca” za osnovne potrebe, ovakav projekat djeluje kao luksuz koji sebi niko ne može priuštiti – osim onih koji ne snose posljedice.
Odgovornost se, po ustaljenom obrascu, razvodnjava između institucija, ministarstava i procedura. No činjenica je jednostavna: javni novac je potrošen, rezultat ne postoji, a mehanizmi zaštite su izostali. Ako se ispostavi da helikopter ni nakon isteka svih rokova ne bude isporučen, pitanje krivične i političke odgovornosti više neće biti teorijsko, već neminovno.
Ova nabavka više nije tehničko, već duboko političko i etičko pitanje. Ona simbolizira način upravljanja u kojem se milioni troše bez jasne računice, a građanima se nudi strpljenje umjesto odgovora. U zemlji u kojoj je svaka marka budžeta važna, ovakav luksuz neodgovornosti predstavlja uvredu zdravom razumu – i ozbiljno upozorenje šta se dešava kada nadzor postoji samo na papiru.
