Od unipolarnog poretka do multipolarnog svijeta, promjena globalne moći, uloga SAD-a, Kine, Rusije i strateške dileme Evrope i Balkana.
"Kraj svijeta kakvog poznajemo", "Svijet se nepovratno promijenio", "Krah međunarodnog poretka", ovi i hiljade sličnih naslova svakodnevno nas pogađaju u posljednje vrijeme s brojnih medijskih stranica i društvenih mreža.
Stručnjaci, analitičari, političari pokušavaju objasniti promjenu paradigme koja je do prije samo nekoliko godina izgledala trajnom i nepromjenjivom. Kao, na primjer, transatlantsko jedinstvo. Ili, kako bi Bajaga rekao prije šest godina: „ovaj svijet se mijenja, ovaj svijet se mijenja, ništa nije kao što je nekad bilo...“.
Postoji mnogo razloga za istinski tektonske geopolitičke promjene na planeti. Pad Berlinskog zida i raspad Sovjetskog Saveza prije tri i po decenije dali su Zapadu, predvođenom Sjedinjenim Američkim Državama, neospornu globalnu dominaciju.
Najbogatiji dio svijeta više nije imao nikakvih prepreka, niko mu se nije mogao ekonomski suprotstaviti, dok mu je napad Al-Kaide na njujorške kule bliznakinje 2001. godine dao opravdanje za vojnu intervenciju svugdje.
Jedan po jedan, padali su Irak, Afganistan, Libija, Sirija...
Zapad je bio moćan, snažan, nezaustavljiv. Evropska unija je pod svoj kišobran uzela gotovo cijelu Istočnu Evropu, NATO se širio iz godine u godinu, dosežući tamo gdje je javno obećao da neće ići, do granica Rusije. Za zapadne države sve je izgledalo kao neostvarena idila prethodnih generacija: bogato, demokratsko, slobodno i pravedno društvo koje odlučuje o svemu. I radi šta god hoće.
Prirodni resursi su jeftino dolazili iz Rusije i bivših sovjetskih republika, dok se jeftina radna snaga nalazila u Aziji. Činilo se da demokratija, tržište i vojska mogu riješiti svaki problem, a bogatstvo je iz godine u godinu pristizalo u zapadne prijestolnice sa svih strana.
Javnim mnjenjem dominirale su teme standarda, prava, sloboda, zelene agende... Zemlje koje se nisu civilizirale i kulturno prilagodile dominantnom zapadnom narativu proglašavane su primitivnim i zaostalim.
Takozvane liberalne elite nisu imale granice. Pojedinac je uzdignut na pijedestal kao simbol napretka, dok su svi tradicionalni kolektivi, porodica, nacija, crkva, država, proglašeni ostacima primitivne prošlosti.
Međutim, nešto se iza kulisa kretalo u suprotnom smjeru. Zapadne ekonomske i finansijske elite, vlasnici kapitala, vidjeli su priliku za mnogo veći profit nego što su generacije prije njih mogle zamisliti. Više im nije bila potrebna skupa radna snaga u njihovim zemljama, te su proizvodnju gotovo u potpunosti preselili u Aziju, gdje su pronašli mnogo jeftinije, jednako obrazovane, pa čak i vrijednije ljude. Profit se umnožio. Elite su imale sve više, građani sve manje.
Izmišljeni su termini globalizacija i multikulturalizam, a svako ko se usudio postavljati pitanja bio je isključen. „Probuđena“ kultura uništila je ljevicu, nije ostao niko da se bori za radnike. Ljudi su ostajali bez posla ili su, u poređenju s rastućim troškovima, zarađivali sve manje i manje. Ekstremne liberalne vrijednosti, nametnute javnom prostoru kao jedini prihvatljiv narativ, počele su ih sve više iritirati.
Kriza iz 2008. godine izbila je jer prosječni Amerikanci više nisu mogli plaćati svoje hipoteke. Hipotekarna kriza iz SAD-a proširila se cijelim svijetom. U Evropi, nekoliko zemalja na jugu kontinenta bilo je blizu kolapsa, a najgore u Grčkoj i Italiji. Glas radnika se nije čuo. Kao rezultat svega toga, desnica je počela jačati širom Evrope i SAD-a.
S druge strane „zida“, Rusija je, dolaskom Vladimira Putina, počela dizati glavu. Bilo zbog stvarne prijetnje širenjem NATO-a, poniženja zbog poraza u Hladnom ratu, želje za dominacijom u Istočnoj Evropi, Kavkazu ili Centralnoj Aziji, ili svega toga zajedno, Moskva je početkom stoljeća započela masovna ulaganja u vojsku. Ali i u životni standard svojih građana. Upravljanje prirodnim resursima, posebno naftom i plinom, koje su oligarsi ponovo preuzeli, osiguralo je sredstva.
Nakon puča u Ukrajini početkom 2014. godine, izbio je ograničeni rat u sukobima između ruskog stanovništva i kijevskih sigurnosnih snaga. Međutim, zapadne i ruske elite vidjele su priliku za veliku konfrontaciju, koja je započela invazijom na Ukrajinu 2024. godine. Prema posljednjim relevantnim procjenama, oko 1,8 miliona ljudi je izgubilo živote na obje strane.
Evropa, koja je mislila da će vječno živjeti od akumuliranog bogatstva i njemačke industrije, suočila se sa stvarnošću; najveći teret finansiranja rata pao je na nju.
Zmaj diže glavu.
Na drugoj strani planete, Zmaj je dizao glavu. Zahvaljujući pametnoj politici, stranim investicijama i obrazovanom, vrijednom narodu, Kina je napredovala skokovito više nego ikad prije u ljudskoj historiji. Za manje od 40 godina, preko 800 miliona ljudi je izvučeno iz siromaštva.
Zemlja koja je imala najveći BDP na svijetu od prije nove ere do 1820. godine, nakon Industrijske revolucije i Opijumskih ratova pretrpjela je drastičan pad. Kina je 1820. godine imala 33% svjetske ekonomije, dok je 1950. godine imala samo 4,5%. Danas, sa 1,35 milijardi stanovnika, druga je najveća svjetska ekonomija po nominalnom BDP-u i prva po kupovnoj moći zaključno sa 2014. godinom, prema podacima MMF-a. Prosječna bruto godišnja plata iznosila je oko 480 dolara 1980. godine, oko 1.100 dolara 2000. godine, a danas preko 17.000 dolara.
Suočen s ovim razvojem događaja, dio Zapada je shvatio da gubi dominaciju i da perspektiva više nije svijetla. Amerikanci su prvi reagovali. Donald Trump i njegov tim odlučili su "resetirati" planetu. Odatle dolaze carinske tarife, Grenland, Venecuela, Evropa i Kanada, njihovo dvorište.
Ovo je stavilo Evropu, koja je nakon Drugog svjetskog rata bila potpuno ovisna o SAD-u za svoju odbranu, pred veliki problem: u budućnosti se mora braniti. Poenta je u novcu. SAD moraju započeti novi ciklus razvoja; tarife imaju za cilj reindustrijalizaciju, dok državni fondovi ulažu u infrastrukturu.
Najbolji primjer stanja američke infrastrukture su željeznice. U cijelim Sjedinjenim Državama postoji samo jedan segment koji se može nazvati brzom željeznicom, između Washingtona i Bostona, dug oko 75 kilometara. Dva druga su u izgradnji: San Francisco–Los Angeles, projekt s velikim problemima i dugogodišnjim kašnjenjima, i linija Las Vegas–Južna Kalifornija, duga 350 kilometara, za koju se očekuje da će biti završena prije Olimpijskih igara 2028. u Los Angelesu. Kina, s druge strane, ima 45.000 kilometara brze željeznice i svake godine gradi oko 3.000 novih kilometara.
Nova podjela svijeta, ili bolje rečeno podjela na interesne zone, bit će izgrađena na ekonomskim temeljima, a zatim i na sigurnosnim. Glavni centri su već vidljivi u Washingtonu i Pekingu, dok uloga Brisela zavisi od brzine kojom će se evropske elite prilagoditi. Rusija, zahvaljujući svojoj teritoriji, resursima i vojnoj moći, možda jest samodovoljna, ali se očekuje da će proširiti svoj utjecaj na globalnom jugu, posebno u Centralnoj Aziji i Africi, gdje Kina već dugo investira.
Umjetna inteligencija će igrati ključnu ulogu. SAD i Kina prednjače u investicijama. Evropa gubi vrijeme na propise i standarde. To se odrazilo i na Davos forumu, kroz govore Donalda Trumpa, kanadskog premijera Marka Carneyja i predsjednice Evropske komisije Ursule von der Leyen.
Ono što se do juče smatralo aksiomom, danas više ne važi. Niko ne može reći kako će se sve završiti.
