Pravosnažnom presudom Suda Bosne i Hercegovine, kojom je Milorad Dodik osuđen na godinu dana zatvora i čak šest godina zabrane političkog djelovanja, definitivno je razbijena iluzija o njegovoj političkoj nedodirljivosti.
Centralna izborna komisija BiH tog istog dana je povukla potez bez presedana – oduzela mu je mandat predsjednika Republike Srpske. A s tim potezom, urušena je čitava kula od karata koju je Dodik godinama gradio na mitovima o “zaštitniku Srpske”, “branitelju naroda” i “posljednjem autoritetu” s ove strane Drine.
Međutim, umjesto očekivanog velikog i zvučnog otpora ili barem koordinirane reakcije, unutar SNSD-a i šire političke strukture koju je Dodik godinama oblikovao po svojoj mjeri zavladala je šokantna tišina. Nema masovnih protesta, nema blokada, nema galame. Samo muk i povlačenje po hodnicima institucija, gdje oni koji su mu se do jučer klanjali sada traže izlazne strategije.
I dok Dodik očajnički pokušava ostati politički relevantan, ključno pitanje koje se sada postavlja nije toliko vezano za presudu, već za uzroke njegovog političko-pravosudnog kolapsa: ko je zapravo odgovoran za njegov pad?
Savjetnički krug kao jezgro katastrofe
Dodikov pad nije proizvod jedne loše odluke, već čitavog lanca kobnih savjeta, ignorantskih tumačenja zakona i autističnog odnosa prema realnosti koju su njegovi savjetnici godinama zamagljivali, hraneći ga mitom o sopstvenoj nepobjedivosti. Imena poput Mileta Radišića, Perice Đokića, Slobodana Ujića, pa sve do pravnih eksperata koji su mu "tumačili" Ustav, igraju ključnu ulogu u ovoj političkoj tragediji.
Radišić, osuđivani tajkun i jedan od najbližih ljudi Milorada Dodika, već godinama neformalno vuče konce u pozadini, predstavljajući sebe kao "strateškog savjetnika" i logističara za krizne situacije. On je bio među onima koji su Dodika uvjeravali da je moguće ignorisati zakone BiH bez posljedica i da ga međunarodna zajednica više ne može sankcionisati kao nekada.
Pravni savjetnici, čija se imena manje čuju u javnosti, ali čiji je utjecaj bio razoran, uvjeravali su Dodika da entitet može imati ingerencije koje Ustav ne poznaje. Tumačenja zakona i ustava koja su mu servirana bila su na nivou političkog šarlatanstva – od odbijanja odluka visokog predstavnika, do uvjerenja da Tužilaštvo BiH "nema nadležnost". Sve to je hranilo Dodikov narativ o samostalnosti i suverenitetu RS-a, dok je realnost neumoljivo kucala na vrata.
Politička oholost i paranoja
Milorad Dodik posljednjih godina nije bio vođa koji sluša, već vođa koji izdaje naređenja. Njegov kabinet više nije bio mjesto analize i razmjene mišljenja, već soba sa ogledalima u kojoj je odjekivao samo jedan glas – njegov. Okružen ljudima koji su mu svakodnevno ponavljali da je "istorijska ličnost", da "zapad ne smije da ga dira", i da "Putin ga drži pod kišobranom", Dodik je izgubio kontakt sa stvarnošću.
Posebnu ulogu u toj distorziji imala je i snishodljiva medijska mašinerija, predvođena RTRS-om, Alternativnom televizijom, te mrežom "nezavisnih analitičara" i kolumnista koji su bespogovorno branili svaki njegov potez. Kritičko mišljenje je proglašavano izdajom, a oni koji su upozoravali na posljedice – najčešće iz pravničkog miljea – marginalizirani su, izrugivani ili stavljani pod prismotru. Tako su savjeti kompetentnih ljudi zamijenjeni poltronstvom koje je na kraju progutalo i Dodika i njegov sistem.
Taktika "tvrde ruke" bez plana B
Kada je odlučio da ne objavi odluku visokog predstavnika u Službenom glasniku RS-a, Dodik je zapravo izazvao direktan institucionalni sukob. No, nije imao plan šta će nakon toga. Njegovi savjetnici nisu procijenili ni težinu krivičnih djela, ni ozbiljnost sudskog procesa, ni stepen spremnosti međunarodne zajednice da ide do kraja. Sve je, kao i mnogo puta do tada, bilo zasnovano na vjerovanju da će, "kao i uvijek", kriza splasnuti sama od sebe.
Ali ovaj put nije. Proces je dobio pravosnažan ishod. I dok su njegovi savjetnici nestali iz javnosti, Dodik ostaje da sam podnese posljedice katastrofalne strategije koju je slijepo pratio.
SNSD bez kompasa i bez vođe
U samom SNSD-u trenutno vlada vakuum. Iako niko javno ne osporava Dodikovo vođstvo, iza zatvorenih vrata se vodi žestoka bitka za nasljedstvo. Postavlja se pitanje ko će preuzeti kontrolu nad strankom, i hoće li iko imati kapacitet da rekonstruiše sistem koji je bio zavisan od jednog čovjeka.
Lica koja su se isticala u vrhu stranke – poput Željke Cvijanović, Radovana Viškovića, Igora Dodika ili Nenada Stevandića – nisu pokazala ni sposobnost ni hrabrost da preuzmu inicijativu. Umjesto strateškog planiranja, preovladava taktika čekanja. A to je najopasnija pozicija u trenutku kada pravosnažna presuda ruši sam temelj vlasti.
Politički kraj uz himnu tišine
Milorad Dodik je pao, ali nije pao zbog sudije Mirsada Strike, ni zbog Kristijana Schmidta, ni zbog opozicije, već najviše – zbog sebe samog i kruga ljudi kojima je vjerovao više nego stvarnosti. Savjetnici koji su mu tepali, štitili ga od istine i hranili njegov ego sada šute. Niko ne preuzima odgovornost. Niko ne izlazi pred kamere. Niko ne nudi objašnjenje.
Dodik je ostao sam – s pravosnažnom presudom, bez mandata i bez plana.
A Republika Srpska ostaje kao taoc njegove greške, zarobljena između institucionalnog kolapsa i potrebe za rekonstruisanjem sistema koji je decenijama bio građen na kultu ličnosti. Kraj nije došao preko noći, ali je, kada je došao, bio potpun, brutalan i – što je najtragičnije – potpuno predvidiv.
