Naizgled rutinska odluka o učešću pripadnika Hrvatske vojske na tradicionalnom vojnom mimohodu u Parizu otvorila je novo poglavlje jednog od najdugotrajnijih političkih sukoba u Hrvatskoj.
Ono što je u drugim državama uglavnom pitanje protokola i međunarodne vojne saradnje, u Zagrebu je ponovo postalo test odnosa između predsjednika Republike i predsjednika Vlade, ali i ogledalo sve dublje institucionalne podjele koja traje godinama.
Spor između predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića odavno više nije samo razmjena političkih poruka ili različitih pogleda na vanjsku politiku. Njihov odnos prerastao je u kontinuirano nadmetanje oko granica ovlasti, pri čemu gotovo svaka važnija državna odluka postaje povod za novo političko odmjeravanje snaga.
Ovoga puta povod je vojni mimohod u Parizu povodom Dana pada Bastille. Međutim, suština sukoba daleko je složenija od samog odlaska nekoliko pripadnika Oružanih snaga Hrvatske u Francusku.
Predsjednik Milanović odbio je dati saglasnost smatrajući da događaj više nije isključivo ceremonijalnog karaktera, već da nosi jasnu političku i vojnu simboliku povezanu s evropskim sigurnosnim inicijativama i takozvanom “koalicijom voljnih”. Time je poslao poruku da Hrvatska ne bi trebala učestvovati u aktivnostima koje bi se mogle tumačiti kao svrstavanje u određene geopolitičke procese bez jasne institucionalne saglasnosti.
S druge strane, Vlada na čelu s Andrejem Plenkovićem tvrdi da predsjednik za ovakvu vrstu odluka nema odlučujuću nadležnost. Premijer insistira da je riječ o pitanju koje proizlazi iz zakonskih ovlasti ministra odbrane te da načelnik Glavnog štaba mora provesti odluku izvršne vlasti.
Time se otvorilo mnogo važnije pitanje od samog putovanja u Pariz – ko u praksi komanduje hrvatskim oružanim snagama kada predsjednik države i Vlada zauzmu potpuno suprotne stavove.
Upravo zato ovaj sukob ima ustavnu dimenziju. Hrvatski Ustav predsjedniku daje funkciju vrhovnog komandanta Oružanih snaga, dok Vlada upravlja državnom politikom i kroz Ministarstvo odbrane provodi niz operativnih odluka. Kada između dvije institucije ne postoji politička koordinacija, prostor za različita tumačenja postaje gotovo neizbježan.
Posebnu težinu cijelom slučaju dao je Milanović optuživši Vladu da vrši pritisak na načelnika Glavnog štaba Tihomira Kundida. Predsjednik tvrdi da se pokušava zaobići komandni lanac i stvoriti presedan prema kojem bi ministar odbrane mogao donositi odluke mimo stava vrhovnog komandanta.
Iz Vlade takve optužbe odbacuju. Plenković poručuje da očekuje provođenje odluke ministra, dok ministar odbrane Ivan Anušić naglašava kako zakon jasno propisuje da upravo ministar potpisuje odluku o upućivanju pripadnika Hrvatske vojske na ovakve aktivnosti.
Sve to dodatno komplikuje položaj načelnika Glavnog štaba, koji se našao između dva državna vrha. U institucionalnom smislu riječ je o jednoj od najosjetljivijih pozicija u sistemu, jer svaka odluka može biti protumačena kao svrstavanje na jednu političku stranu.
Ovakve situacije nisu novost u hrvatskoj politici. Milanović i Plenković godinama vode otvoreni politički rat koji je zahvatio gotovo sve oblasti – od imenovanja ambasadora i rada sigurnosnih službi, preko vanjske politike, pa sve do pitanja odbrane. Razlika je jedino u tome što se sada spor direktno reflektuje na funkcionisanje vojnog sistema, što cijelom slučaju daje dodatnu ozbiljnost.
Plenković odgovorio Milanoviću: "Nepromišljene insinuacije lijenog čovjeka"
Politički posmatrano, obje strane nastoje učvrstiti vlastite pozicije pred domaćom javnošću. Milanović insistira na zaštiti ustavne uloge predsjednika i pokušava pokazati da neće dozvoliti slabljenje predsjedničkih ovlasti. Plenković, s druge strane, želi potvrditi autoritet izvršne vlasti i poslati poruku da državne institucije moraju funkcionisati prema zakonu, a ne prema političkim interpretacijama.
U pozadini svega nalazi se i širi evropski sigurnosni kontekst. Rat u Ukrajini, jačanje evropske odbrambene saradnje i sve intenzivnije uključivanje država članica Evropske unije u zajedničke vojne inicijative dodatno povećavaju političku težinu svakog poteza koji se odnosi na oružane snage.
Zbog toga pitanje odlaska hrvatskih vojnika na mimohod u Parizu više nije samo protokolarna tema. Ono je postalo simbol sukoba dvije političke vizije – jedne koja predsjedničku funkciju vidi kao ključnog čuvara vojne hijerarhije i druge koja smatra da izvršna vlast mora imati operativnu kontrolu nad odlukama koje se odnose na međunarodne vojne aktivnosti.
Bez obzira na to kako će ovaj spor biti riješen, jasno je da Hrvatska ponovo svjedoči situaciji u kojoj politički sukobi nadjačavaju institucionalnu saradnju. Umjesto jedinstvenog nastupa državnog vrha, javnost ponovo prati otvoreni obračun u kojem se različita tumačenja zakona, ustavnih ovlasti i političkih interesa prepliću sa ličnim odnosom dvojice najmoćnijih ljudi u državi.
Na kraju, najveće pitanje nije hoće li hrvatski vojnici učestvovati na mimohodu u Parizu, već može li država dugoročno efikasno funkcionisati kada predsjednik Republike i predsjednik Vlade gotovo svaku važniju odluku pretvore u politički duel. Dok se institucionalne nadležnosti rješavaju kroz javne polemike, Hrvatska ostavlja utisak zemlje u kojoj se unutrašnji politički sukobi sve češće vode preko pitanja koja bi trebala predstavljati simbol državnog jedinstva.
