Bosna i Hercegovina je nekada bila regionalni gigant u proizvodnji električne energije. Danas, međutim, umjesto da izvozimo i punimo budžet, sve češće se nalazimo na listi uvoznika struje. I to u trenutku kada se evropska energetska mapa mijenja brže nego ikada.
Ako bi neko tražio idealan primjer kako ne upravljati energetskim resursima, teško bi našao bolji od našeg. Zastarjela postrojenja, potcijenjeni rudnici, političke prepirke, te investicije koje više liče na ekološku sabotažu nego na razvoj — to su temelji na kojima leži bh. elektroenergetski sektor.
Gubici veći od planina, a odgovora nema
Samo u 2024. godini, Elektroprivreda BiH je zabilježila gubitak od skoro 58 miliona KM, i to uprkos rastu prihoda i smanjenju rashoda. Godinu prije, minus je bio vrtoglavih 331 milion KM. To se danas, kada se prelistavaju godišnji izvještaji, tumači kao „pozitivan pomak“, iako smo tek nešto manje u minusu.
Glavni razlozi? Hronični manjak uglja, sve češće sušne godine koje prazne hidroakumulacije, te konstantno odgađanje promjene tarifa. Ukratko, proizvodnja je postala lutrija, a termoelektrane u Tuzli i Kakanju rade s polovicom daha.
Kada se pogleda statistika, u periodu od 2018. do 2022. godine proizvodnja je pala sa preko 7.200 GWh na svega 5.500 GWh. Pad se nastavlja. Rudnici, koji su nekada hranili cijele regije, sada su sinonim za dugove, štrajkove i političke rasprave.
Posebno alarmantan je slučaj Gacka, gdje leže ogromne rezerve lignita, ali umjesto iskorištavanja, gledamo kako rezerve ostaju zakopane, a termoelektrane zijevaju prazne.
Obnovljivi izvori: nada ili utopija?
Bosna i Hercegovina se, barem na papiru, voli hvaliti ambicioznim planovima za obnovljive izvore energije. Realnost je, nažalost, mnogo manje ružičasta.
Do kraja 2023. godine instalirani kapaciteti izgledali su ovako: velike hidroelektrane 2.076 MW, mali hidroprojekti 186 MW, vjetroelektrane 135 MW, a solarne elektrane oko 212 MW.
Ukupno, iz vjetra i sunca dobijeno je nešto više od 1,2 TWh, dok je hidro doprinio sa oko 4,7 TWh. U ukupnoj proizvodnji, udio nisko-ugljičnih izvora tek je nešto iznad 37%.
Na papiru planiramo dodatnih 2 GW iz OIE do 2030. godine, no kada vidimo da je već sada uvoz narastao na skoro 6 TWh godišnje — porast od 10% u odnosu na prethodnu godinu — postaje jasno da planovi i realizacija nisu ni u istoj rečenici.
Loša hidrološka godina, problemi s ugljem i divlje cijene na međunarodnim tržištima stvorili su savršen energetski uragan. A kada rijeke presuše, ne preostaje nam ništa drugo nego da kupujemo.
Zašto modernizacija nije prioritet?
Modernizacija proizvodnih kapaciteta se već godinama spominje kao spasonosno rješenje. No umjesto konkretnih poteza, dobijamo beskonačne najave i jalove strategije.
Niko iz nadležnih institucija još nije objasnio zašto nema ozbiljnog ulaganja u rudnike i termoelektrane. Da stvar bude gora, svaka potencijalna modernizacija se dočekuje kao „napad na ekologiju“, iako je upravo stabilan energetski miks — kombinacija uglja, hidro i obnovljivih izvora — jedina realna opcija za naredne decenije.
Njemački scenarij kao upozorenje
Primjer Njemačke pokazuje koliko je opasno vjerovati da će obnovljivi izvori uvijek biti dovoljni. Samo u oktobru prošle godine, ugalj je činio čak 29% ukupne proizvodnje električne energije — najviše u godini. Vjetar je podbacio, plin je bio preskup, a zemlja koja se hvali zelenim politikama morala je paliti stare blokove na ugalj.
U Njemačkoj se pokazalo da planovi moraju biti prilagodljivi i oslonjeni na čitav niz izvora, a ne na jednu kartu.
Šta nas čeka?
BiH ulazi u period neizvjesnosti. Već sada gledamo isušena korita rijeka i termoelektrane koje rade s minimalnim kapacitetima. U isto vrijeme, građani slušaju oprečne poruke: od „ne brinite, energije ima dovoljno“ do „pripremite se na nova poskupljenja“.
A odgovor na ključno pitanje — ko je odgovoran za ovakvo stanje i kako ga riješiti — i dalje ostaje u magli.
Možemo samo da se nadamo da, dok nas drugi snabdijevaju strujom, naši odgovorni neće nastaviti „gasiti“ budućnost zemlje. Jer ako se ovako nastavi, umjesto izvoznika, BiH će postati trajni ovisnik o tuđim kilovatima — a to je cijena koju ćemo svi osjetiti.
