U hrvatskom i bosanskohercegovačkom političkom prostoru posljednjih mjeseci sve se jasnije uočava sinkronizirana retorika bezrezervne potpore Izraelu. Imena nisu nepoznata: Ante Prkačin, saborski zastupnik Marin Miletić, čelnik HDZ-a BiH Dragan Čović i predsjedateljica Vijeća ministara BiH Borjana Krišto. Svi oni, gotovo u istom vremenskom okviru, javno istupaju s gotovo identičnim porukama – “Izrael brani civilizaciju”, “Palestinci su na strani barbarstva”, “Zapad mora ostati jedinstven”.
Ova koordinacija nije plod slučajnosti. Radi se o jasno prepoznatljivom obrascu prenošenja globalnih pro-cionističkih narativa na lokalni politički teren. Hrvatska desnica, ali i dio političkog vrha u BiH, postaju kanal za ideološki format koji ne promiče dijalog, nego moralnu polarizaciju: “mi ili oni”, “civilizacija ili mrak”. To je ista matrica kojom su se nekada opravdavali ratovi, progon i isključivost – bez nijansi, bez empatije, bez stvarnog razumijevanja sukoba.
Prkačinov moralni slom i opasnost banalizirane mržnje
Gostovanje Ante Prkačina u emisiji Bujica na Z1 televiziji ogledni je primjer te moralne erozije. U više od sat vremena, saborski zastupnik izgovara niz teških i uvredljivih izjava o Palestincima, među kojima i tvrdnje da su “sva palestinska djeca budući teroristi”. U trenutku kada je svijet zgrožen razaranjem Gaze i desecima hiljada ubijene djece, takve riječi ne predstavljaju politički stav – nego potpuni gubitak ljudskosti.
Prkačin ne analizira sukob – on ga koristi da projicira vlastite frustracije, ratne traume i ideološke duhove prošlosti. Svojim izjavama zapravo briše granicu između politike i govora mržnje. Nije riječ o “slobodi izražavanja”, nego o svjesnom širenju narativa koji dehumanizira cijeli narod.
Njegov istup nije izoliran incident. On je simptom šire pojave – pokušaja da se kroz agresivni medijski diskurs hrvatska i dio bh. desnice pozicioniraju kao “branitelji Zapada” u globalnom ideološkom ratu koji sa stvarnim interesima ovih država nema gotovo nikakve veze.
Miletić, Čović i Krišto – sinkronizacija u retorici, tišina prema tragediji
Saborski zastupnik Marin Miletić već se ranije profilirao kao jedan od najglasnijih promotora izraelske politike, govoreći o “bedemu kršćanske Europe” i “obrani Zapadnih vrijednosti”. U njegovim govorima nerijetko se mogu prepoznati iste rečenice koje dolaze iz priopćenja izraelskih diplomatskih predstavništava – od “obrane demokracije” do “borbe protiv terorizma”.
Isti ton preuzima i politički vrh HDZ-a BiH. Dragan Čović i Borjana Krišto posljednjih mjeseci u javnim nastupima gotovo u potpunosti izostavljaju svaku riječ o stradanjima civila u Gazi. U Mostaru se održavaju proslave i prijemi, dok slike razorenih palestinskih bolnica i izbjegličkih logora ne izazivaju ni jednu rečenicu suosjećanja.
Ta istovjetnost poruka i brzina njihova širenja kroz političke govore, crkvene propovijedi i društvene mreže ne može biti spontana. Riječ je o pažljivo pripremljenoj komunikacijskoj liniji – kampanji u kojoj se unaprijed definira ko su “dobri”, a ko “zli”.
Ko upravlja narativom?
U međunarodnim okvirima djeluje snažna mreža PR agencija, think-tankova i lobističkih organizacija koje rade na oblikovanju pozitivne slike Izraela u zapadnom javnom prostoru. Njihov zadatak je jasan – smanjiti politički pritisak zbog izraelskih vojnih akcija i održati moralnu podršku savezničkih zemalja.
Na lokalnom planu, taj narativ se lako “primio”. U društvima u kojima se još uvijek rane iz ratova devedesetih nisu zaliječile, priča o “obrani civilizacije” i “sukobu s islamskim ekstremizmom” savršeno se uklapa u već postojeće obrasce straha i mržnje.
Za političare poput Miletića, Čovića ili Prkačina, to je jednostavna formula: izgovori nekoliko rečenica o “kršćanskim vrijednostima”, napadni Palestince i automatski dobiješ tapšanje sa Zapada. To ne zahtijeva znanje o Bliskom istoku, već samo spremnost na političku poslušnost.
Politički profit i moralni gubitak
U geopolitičkom kontekstu, hrvatski državni vrh tradicionalno prati liniju zapadnih saveznika, osobito Sjedinjenih Država. Neutralnost prema Izraelu više se ne tolerira – ona se tumači kao “proruska” ili “anti-zapadna” pozicija. Zato je podrška Izraelu za mnoge političare u Zagrebu i Mostaru jednostavan i siguran način da prikažu svoju lojalnost, bez ikakvog stvarnog rizika.
Ali dok oni skupljaju poene, Gazu prekriva pepeo.
Palestinska djeca umiru, a evropski političari o tome govore kao o “kolateralnoj šteti”. Takva retorika nije obrana civilizacije – to je njeno rušenje iznutra.
Jer civilizacija se ne mjeri po tome na čijoj si strani u ratu, nego po sposobnosti da vidiš patnju i onda kad ti to nije politički isplativo.
Od ideologije do humanosti
Pro-cionistička retorika domaćih političara ne proizlazi iz znanja o povijesti Bliskog istoka, nego iz reinterpretacije vlastite. Oni Izrael vide kao simbol vlastitog otpora, a Palestince kao projekciju vlastitih “neprijatelja”.
To je opasna zamjena teza. Jer kad prestanemo gledati ljude kao ljude, a počnemo ih mjeriti kroz političke etikete, već smo izgubili ono što navodno branimo – moral, dostojanstvo i čovječnost.
U trenutku kada svijet tone u novi ciklus nasilja, možda je najveći test civilizacije upravo u tome – da se ne priklonimo moćnima, nego da ostanemo ljudi.
