Od "vođe slobodnog svijeta" do preziratelja krvi saveznika; Trump se odriče svih konzervativnih vrijednosti...
Nedavne izjave Donalda Trumpa, date na izbornom sastanku u New Hampshireu, gdje je ismijao učešće i žrtve italijanskih vojnika u Afganistanu, izazvale su ne samo ogorčenje u Italiji, već su uznemirile i veliki dio desničarskog spektra širom Evrope.
„Italijani su bili tamo samo da slikaju. Ne znam da li je iko od njih ikada ispalio metak“, citira se Trump u The New York Timesu (23. januara 2026.), bacajući klevetu ne samo na ugled italijanskih oružanih snaga već i na samu etiku euroatlantskog saveza. Ova izjava postavlja mnogo dublje pitanje nego što se na njega može odgovoriti diplomatskim odgovorom: ko je ovaj čovjek koji tvrdi da predstavlja Zapad dok gazi po krvi vlastitih saveznika?
Italija nije sila koja se pojavljuje na međunarodnim scenama s vojnim protagonizmom. Ali suočena s obavezama prema NATO-u, bila je jedna od najposvećenijih zemalja, doprinoseći s 53 poginula i preko 700 ranjenih vojnika u teškim kampanjama u Afganistanu, posebno u zapadnoj regiji Herat, gdje su italijanske operacije pohvaljene čak i od samog Pentagona zbog njihove profesionalnosti i pozitivnog utjecaja na civilno stanovništvo (izvor: Izvještaj Ministarstva odbrane SAD-a o ISAF-u, 2012).
Ali Italija nije bila sama. U okviru Međunarodnih snaga za pomoć sigurnosti (ISAF), evropske države su platile visoku cijenu. Prema podacima Brookings Instituta i NATO-a:
Ujedinjeno Kraljevstvo je izgubilo 457 vojnika ;
Njemačka je izgubila 59 vojnika;
Francuska je izgubila 89 vojnika;
Poljska je izgubila 44 vojnika;
Danska je izgubila 43 vojnika (za zemlju sa 5,8 miliona stanovnika, ovo je bio najveći gubitak po glavi stanovnika u Evropi);
Kanada (iako nije evropska, ključni saveznik) izgubila je 158 vojnika.
Ukupno je u Afganistanu ubijeno preko 1.150 neameričkih vojnika , velika većina iz evropskih zemalja. Umanjivanje ove obaveze pogrdnom šalom nije samo zanemarivanje vojnog doprinosa, već je i politički neodgovoran čin koji potkopava jedan od stubova NATO-a: međusobno poštovanje i povjerenje između saveznika.
Ono što Trumpovu izjavu čini još neprihvatljivijom jeste činjenica da dolazi od osobe koja tvrdi da predstavlja tradicionalnu američku desnicu; političke linije koja je historijski bila usko povezana s poštovanjem oružanih snaga, njegovanjem patriotizma i lojalnosti međunarodnim partnerima.
Od ere Ronalda Reagana do Georgea W. Busha, američka desnica održavala je čvrstu etiku zaštite vojske i svečanog obilježavanja njihovih žrtava. Svi ovi predsjednici su jasno stavili do znanja da ako je neko prolio krv zajedno s američkim vojnicima na bilo kojem bojnom polju, zaslužio je vječno poštovanje i zahvalnost Sjedinjenih Država. A sada, čovjek koji tvrdi da je nasljednik te tradicije ponaša se s fundamentalnim nedostatkom empatije i poštovanja koje više priliči populističkom ciniku nego konzervativnom vođi.
U tom kontekstu, reakcija koja dolazi od evropske desnice je više nego opravdana: radi se o krizi identiteta. Kako je moguće da desničarska figura, koja govori o "jakoj državi" i "poretku", odbaci čast palih vojnika?
Može li evropska desnica; u Italiji, Poljskoj, Mađarskoj ili negdje drugdje, prihvatiti da je simbolični vođa globalne suverenističke linije čovjek koji ismijava pale i potkopava sam koncept nacionalnog suvereniteta koji tvrde da brane?
Budimo jasni: pored Trumpovog ličnog karaktera, ovaj događaj je širi signal moralne krize političkih lidera koji diplomatiju tretiraju kao spektakl, a žrtvu kao statistiku. Ismijavanje vojnika saveznika nije samo greška; to je čin koji dovodi u pitanje samu koheziju Zapada suočenog s globalnim izazovima. U vrijeme kada Rusija testira granice NATO-a, a Kina gradi nove strateške saveze, domaći napadi na saveznike su luksuz koji nijedna demokratija ne može sebi priuštiti.
Trump je sveo moral Zapada na izbornu pogodbu. Ali ono što se dogodilo italijanskim vojnicima je više od diplomatskog incidenta; to je znak da, ukoliko se lideri globalne desnice ne vrate trajnim vrijednostima poput poštovanja, žrtvovanja i poštenja, onda više nemamo posla s konzervativnom desnicom, već s populističkom farsom koja više nema nikakve veze ni sa jednom ozbiljnom političkom tradicijom.
Na kraju krajeva, mi koji pripadamo svijetu koji još uvijek vjeruje u vrijednosti imamo pravo pitati: Ko si, dovraga, ti da govoriš u ime Zapada i ponižavaš one koji su za njega dali živote?
