U vlasti Republike Srpske već odavno ne postoji dilema oko toga kako se postaje ministar.
Ne pita se ni narod, ni legitimitet, ni politička težina, a najmanje izborni rezultat. Postoji samo jedno mjerilo: poslušnost. Ako si spreman klimati glavom, šutjeti kad treba vikati i dizati ruku kad treba braniti vlastiti narod – vrata su ti širom otvorena. Čak i ako te je na izborima podržalo jedva 38 birača.
Tako je u RS-u razigrana savršeno jednostavna kadrovska križaljka:
Ne moraš predstavljati narod – dovoljno je da ne smetaš vlasti.
I zato danas imamo apsurde koji bi u svakoj normalnoj državi izazvali politički potres, a u RS-u prolaze kao dnevna rutina.
Imamo Bošnjaka koji zakletvu polaže u crkvi, ne zato što poštuje multikulturalnost, već zato što je simbolika potpuno nebitna kada si već odlučio pogaziti vlastiti politički identitet. Imamo hrvatske ministre koji tokom cijelog mandata ne nađu ni sat vremena da obiđu Hrvate u Komarici kod Dervente, ljude koji godinama žive na marginama, bez političke zaštite, bez realne institucionalne podrške, ali sa jasnom porukom: vaš ministar vas se sjeti samo kad treba popuniti nacionalnu kvotu.
Imamo i bošnjačke ministre koji se “uzdržavaju” kada se glasa o vitalnom nacionalnom interesu Bošnjaka, kao da je riječ o tehničkoj sitnici, a ne o mehanizmu koji je upravo stvoren da spriječi političko preglasavanje i poniženje. Uzdržanost, u tom kontekstu, nije neutralnost – to je otvorena izdaja političke odgovornosti.
Ali ništa od toga nije slučajno. To je cijena ulaska u vlast koja je od samog početka neustavna, sporna i pravno klimava. Jedna takva vlada je već završila pred sudom, druga je na redu, ali ministri iz reda “ostalih” i “manjinskih naroda” ponašaju se kao da se njih to ne tiče. Njihova logika je jasna: dok traje – traje.
Jer funkcija je prolazna, ali beneficije su trenutne. Službeni automobil, savjetnici, protokoli, dnevnice i osjećaj važnosti – sve to ide u paketu s potpunim političkim ćutanjem. Narod? On je tu samo kao alibi, kao etiketa koja se zalijepi na biografiju: bošnjački ministar, hrvatski ministar. U praksi, oni su samo ministri bez naroda.
Zato se treba postaviti brutalno iskreno pitanje:
šta su ti ministri konkretno uradili za Bošnjake i Hrvate u RS-u?
Koje su sistemske promjene izdejstvovali? Koje povratničke probleme riješili? Koju nepravdu su zaustavili? Koju odluku vlasti su osporili?
Odgovor je porazan – ništa što bi se moglo nazvati suštinskim dobrom.
Sve ostalo je kupovina vremena. A svaka kupovina vremena ima rok trajanja. Kada dođu presude, kada se raspadne politička konstrukcija, kada se karte ponovo promiješaju, ostat će samo jedno pitanje:
Hoće li se iko sjećati da su ti ministri ikada postojali – osim kao fusnote političkog kukavičluka?
Jer historija rijetko pamti one koji su šutjeli dok su imali priliku govoriti. A još rjeđe oprašta onima koji su vlastiti narod zamijenili foteljom.
