Užas koji je potresao Tuzlu, Kalesiju, Živinice i Srebrenik, a zatim jutros odjeknuo iz Sarajeva, nije samo niz izolovanih zločina – ovo je simbol urušavanja cijelog društva, moralnog kolapsa i propasti institucija koje bi trebale štititi građane.
Ideološke razlike, stranačke podjele, politički interesi i etničke tenzije padaju u drugi plan pred monstruoznim djelima onih kojima smo povjerili najosnovniju sigurnost.
Policajci – ljudi kojima smo povjerili da štite živote, da osiguraju pravdu i, po potrebi, oduzmu slobodu ili život kriminalcima – pretvorili su se u predatore vlastite zajednice. Silovanje, seksualno iskorištavanje, trgovina djecom, podvođenje maloljetnica – sve su to djela počinjena od strane onih koji bi trebali biti stub sigurnosti i zakona, a postali su stub straha, užasa i terora. Ovi slučajevi nisu izolovani incidenti – oni su dokaz sistemskog zla, organizovane zloupotrebe moći i propasti moralnog kompasa u institucijama koje su nekada predstavljale zaštitu građana.
Dok monstrumi u uniformama uništavaju živote, političke elite – premijeri, ministri, stranački lideri – mirno posmatraju. Primjer premijera uhvaćenog u aferi “spengavanje” pokazuje koliko institucije i političari nisu spremni da odgovaraju ni za šta, osim za vlastitu zaštitu i medijski PR. Niko ne podnosi ostavku, niko ne pokazuje minimum integriteta, a zakon postaje mrtvo slovo na papiru dok nevini plaćaju cijenu propusta i nečinjenja.
Tužilaštvo sada nosi ogromnu odgovornost. Njihova dužnost je jasna i neumoljiva: Istražiti sve do kraja, bez kompromisa, bez selektivne pravde i bez političkog uplitanja. Svaki pojedinac koji je imao dodira s ovim kriminalcima – pedofilima, seksualnim manijacima u uniformi – mora biti procesuiran, kažnjen i trajno evidentiran. Svaki počinilac mora biti upisan u Registar pedofila, kako bi pravda bila vidljiva, trajna i neizbrisiva, a društvo sigurno od ponavljanja ovakvih užasa.
Ali gdje je narod? Šta mi, obični građani, možemo učiniti kad institucije i zakoni koji bi nas trebali štititi – ili korumpirani ili nemoćni – iznevjere svoje dužnosti? Ako oni koji su zaduženi za našu sigurnost uništavaju naše porodice, kome se još možemo obratiti? Narod ostaje sam – prepušten sopstvenoj snazi, solidarnosti i hrabrosti da traži pravdu tamo gdje država iznevjeri.
Ovo nije samo tragedija pojedinaca; ovo je tragedija cijelog društva. Svaka porodica pogođena ovim užasima, svaki roditelj koji gubi povjerenje u institucije, mora jasno vidjeti: sistem je iznevjerio narod. Svi koji čekaju da institucije riješe problem – čekaju uzalud. Svaki dan kada monstrumi u uniformi ostaju nekažnjeni, svakodnevno se uništavaju životi nevinih.
Vrijeme šutnje je prošlo. Vrijeme je da narod pokazuje da ne prihvata ovu nepravdu. Svaka ignorancija, svaka prešućena nepravda i svaki trenutak kada zatvaramo oči – omogućava monstrumima da nastave uništavati nevine živote. Vrijeme je da jasno postavimo pitanje institucijama: ako oni koji bi trebali štititi, uništavaju, kome još možemo vjerovati?
Svaka porodica, svaki roditelj, svaka zajednica mora biti svjesna da se budućnost ne može prepustiti samoj državi. Ako država ne može zaštititi, narod mora. Ako zakoni ne funkcionišu, solidarnost i kolektivna odlučnost postaju jedina snaga.
Oni koji su uništavali, silovali, trgovali djecom i podvodili maloljetnice – njihova kazna mora biti neumoljiva, javna i trajna. A svi koji su zatvarali oči, prešućivali ili omogućavali ove zločine – njihova odgovornost mora biti jednako teška i trajna.
Više ne smijemo šutjeti. Više nemamo kome vjerovati osim sami sebi i svojoj zajednici. Ovdje se ne radi o politici, strankama ili ideologijama. Ovdje se radi o životima naše djece, sigurnosti porodica i budućnosti društva. Vrijeme je da narod digne glas i zahtijeva pravdu do kraja – bez kompromisa, selektivne primjene zakona i bez straha.
Ako institucije ne rade svoj posao, narod mora. Ako zakon ne štiti nevine, narod mora biti štit. Ako moćnici ostaju nekažnjeni, narod mora pokazati da pravda nije mrtva. Ovo je trenutak kada moramo jasno reći: nećemo više šutjeti, nećemo više trpjeti, nećemo više vjerovati onima koji nas iznevjere. Pravda mora doći – sada i zauvijek.
I dok gledamo ove užase, postavlja se pitanje koje trese dušu svakog građanina: da li još imamo narod kome se obratiti za pomoć? Ako institucije, zakoni i uniformisani monstrumi ne štite, ako političari zatvaraju oči, onda ostaje samo narod – jedini koji može osigurati da pravda bude učinjena, da zlo ne prođe nekažnjeno i da budućnost ovog društva ne bude uništena.
Vrijeme je da narod pokaže da je budan, da ne pristaje na teror i zločin, i da traži odgovornost od svih – bez izuzetka.
