Pitanje koje bi svaki građanin morao sebi postaviti nakon što se upozna s najnovijim slučajevima u zdravstvu, a koji svjedoče o potpunoj dehumanizaciji sistema, jeste: kome zapravo trebaju ambulante – pacijentima ili direktorima?
Iako se ovakva pitanja možda čine trivijalnim, činjenica je da nas stanje u zdravstvu, u kojem se dešavaju slični problemi svakodnevno, tjera na dublje razmišljanje o prioritetima sistema.
Jedan od glavnih problema u Bosni i Hercegovini koji nije nov, ali je sve evidentniji, svakako je dramatičan nedostatak kadra u zdravstvenom sektoru. Ovaj problem postaje još ozbiljniji usljed masovnog odlaska mladih, obrazovanih i kvalifikovanih ljudi koji, umorni od čekanja boljih uslova u vlastitoj zemlji, biraju bolje i sigurnije živote u inostranstvu. I dok je egzodus mladih kadrova postao gotovo svakodnevna vijest, ono što je iznenađujuće jeste činjenica da se i oni rijetki koji ostaju, zapravo uskraćuju za priliku da doprinose zajednici u kojoj su odrasli. Umjesto toga, suočavaju se sa sistemskim i političkim preprekama koje im otežavaju rad i profesionalni razvoj.
Ovaj paradoks postaje još očigledniji kada razmotrimo nedavni slučaj u Domu zdravlja Ilijaš i Ilidža. Naime, četiri stomatologa, koji su zaposleni putem projekta službe za zapošljavanje, suočili su se s neobjašnjivim odbijanjem produženja njihovih ugovora, uprkos činjenici da su ambulante u tim područjima gotovo prazne, a pacijenti ostaju bez adekvatne zdravstvene zaštite. Četvorka mladih i obrazovanih ljekara koji su se nadali boljoj budućnosti unutar zdravstvenog sistema našli su se u situaciji gdje su umjesto nastavka svog rada na terenu, usmjereni ka biroima za zapošljavanje.
Problem je dublji: Politička igra i nesnalaženje
Kako nam priča jedan od tih stomatologa, situacija se pogoršala jer, iako je postojala evidentna potreba za njihovim radom, jer su ambulante bile u kritičnom stanju, administracija nije im produžila ugovore. Prema informacijama, direktor Doma zdravlja Kantona Sarajevo, Milan Mioković, produžio je ugovore samo na tri mjeseca, a sada, čak ni to nije učinjeno. Tako su se, umjesto da im se pruži prilika za rad, našli na margini – vraćeni su na biro, iako je situacija u zdravstvu sve teža.
Ovdje nije samo pitanje da li postoje potrebe za kadrom, već i zašto se ti resursi ne koriste kada su na raspolaganju. Razlog nije teško pronaći: konkursi za nova radna mjesta su odgođeni, a umjesto da se brzo riješe administrativni problemi, ambicije političkih interesnih grupa postaju prepreka za rješenja koja bi koristila pacijentima. Stomatolozi koji su se našli u ovoj situaciji navode kako je već nekoliko ambulanti zatvoreno ili na ivici zatvaranja zbog nedostatka kadra, a i ostale ambulante će vjerojatno podlijegati istom problemu.
Šta se sve može promijeniti?
Problem, međutim, nije samo administrativne prirode. On ukazuje na dublje sistemske greške koje bi trebalo hitno riješiti. Naime, javnost je odavno upoznata s lošom organizacijom, nekonzistentnim politikama zapošljavanja i neregularnostima u radu zdravstvenih ustanova. Ministar zdravstva Kantona Sarajevo, prim. dr. Enis Hasanović, ističe da je u proteklom periodu bilo mnogo pritužbi na rad Doma zdravlja KS. Od neadekvatne organizacije posla, preko nemogućnosti kontaktiranja ljekara, do nesposobnosti rukovodstva da zadovolji osnovne potrebe građana. Hasanović podvlači da se situacija mora promijeniti, jer građani nisu dobili ono što im je obećano – kvalitetnu zdravstvenu zaštitu, a sistematične greške direktora Miokovića postale su nepodnošljive.
Na temelju svih ovih kritika, Upravni odbor Doma zdravlja Kantona Sarajevo pokrenuo je inicijativu za smjenu Miokovića. Iako je još uvijek neizvjesno ko će ga zamijeniti, ministar Hasanović jasno stavlja do znanja da niko nije imun na smjenu. Očekuje se da na čelo Doma zdravlja dođe neko ko će imati sposobnost da unaprijedi rad zdravstvene ustanove, jer kako kaže Hasanović, u primarnoj zdravstvenoj zaštiti nije bilo poboljšanja, a to mora biti prioritet.
Zdravlje pacijenata na prvom mjestu?
Na kraju, pitanje ostaje isto – kome zapravo trebaju ambulante? Da li su one za pacijente koji se suočavaju sa smanjenim pristupom potrebnim uslugama, ili su samo još jedan instrument u političkim igrama, gdje birokratske odluke imaju veću težinu od stvarne brige za zdravlje ljudi? Dok građani čekaju rješenja, zdravstveni sektor se sve više suočava s vlastitim propustima i preprekama koje bi mogle imati dalekosežne posljedice na kvalitetu života.
