Asimetrija međunarodne pravde ostavila je srpsku državnu mašineriju nekažnjenom, fokusirajući se isključivo na pokret za oslobođenje Kosova. Ova neravnoteža riskira moralno izjednačavanje agresora sa žrtvom i zauvijek otuđenje historijske istine rata...
Više od dvije decenije nakon što je oružje utihnulo na Kosovu, pejzaž međunarodne pravde stvorio je realnost koja je podjednako paradoksalna koliko i uznemirujuća. Dok kolektivno sjećanje još uvijek nosi ožiljke genocidne kampanje, pravni mehanizmi koji su trebali donijeti pravdu krenuli su u smjeru koji mnogi posmatrači smatraju historijskom aberacijom.
Srpska država, čiji je aparat osmislio i izvršio sistematske zločine nad albanskim civilima, nikada nije procesuirana kao državni entitet. S druge strane ove nejednake jednačine, bivši lideri Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) sada se procesuiraju pred specijalnim sudom, koji ima neviđen mandat: isključivo ispitivanje navodnih zločina samo jedne strane u sukobu.
Ova neravnoteža nije samo tehnička pravna debata. Ona predstavlja političku, dokaznu i prije svega historijsku krizu, gdje se Specijalizovane komore Kosova (KSCC) sve više doživljavaju kao simbol asimetrične pravde.
Da bismo razumjeli ozbiljnost ove asimetrije, moramo se vratiti prirodi zločina koji su obilježili godine 1998-1999. Činjenice o brutalnosti srbijanskih vojnih, policijskih i paravojnih snaga na Kosovu dobro su dokumentirane od strane međunarodnih organizacija i ratnih arhiva.
Masovna ubistva, prisilno protjerivanje gotovo milion ljudi, namjerno uništavanje imovine i seksualno nasilje kao sredstvo rata nisu bili izolovani ili spontani činovi. Oni su bili proizvod dobro koordinirane državne politike.
Skrivanje tijela u masovnim grobnicama na teritoriji Srbije – od kojih mnoge i danas ostaju neotkrivene – najjasniji je dokaz institucionalnog napora da se zabrišu tragovi zločina.
Ipak, uprkos ovim ogromnim dokazima, Srbija je kao država izbjegla krivično gonjenje. Ovaj neuspjeh nije bio posljedica nedostatka dokaza, već strukturnih ograničenja samog međunarodnog krivičnog prava, koje je historijski nerado rješavalo državnu kriminalnost, zadovoljavajući se gonjenjem pojedinaca. Haški tribunal (ICTY) je stvoren u tom duhu, a razmatranja velikih sila o "regionalnoj stabilnosti" i diplomatskim reparacijama dodatno su suzila krug odgovornosti Srbije.
Kada je MKSJ zatvorio svoja vrata, za sobom je ostavio gorak okus nedovršene odgovornosti. Iako su ličnosti poput Slobodana Miloševića sjedile na optuženičkoj klupi, njegova smrt prije izricanja presude i prerano zatvaranje drugih suđenja ostavili su ogromnu prazninu.
Mnogi počinioci krivičnih djela srednjeg i nižeg nivoa prebačeni su u srbijansku jurisdikciju, gdje su procesi odgađani, oslabljeni, a u mnogim slučajevima i potpuno napušteni od strane pravosudnog sistema koji nikada nije pokazao stvarnu volju da se suoči s prošlošću.
U takvom okruženju, gdje je državna arhiva Beograda ostala zatvorena, rođen je novi pravni entitet: Specijalizovane komore za Kosovo. Ovaj jedinstveni mehanizam je bez presedana u istoriji postkonfliktne pravde.
Za razliku od hibridnih sudova koji se bave svim zločinima počinjenim na nekoj teritoriji, DSK ima specifičan fokus samo na OVK. Temelji ovog suda postavljeni su na osnovu političkog izvještaja Dicka Martyja, koji je šokirao javno mnjenje optužbama za trgovinu organima u takozvanoj "Žutoj kući".
Međutim, godine međunarodnih istraga koje su uslijedile nisu uspjele pronaći nijedan forenzički dokaz koji bi potkrijepio ovu makabričnu tvrdnju. Nije pronađeno mjesto zločina, nijedan identitet žrtava, niti logistički kredibilitet za takvu operaciju u dubokom planinskom području bez osnovne infrastrukture.
Uprkos tome, Martyjeve optužbe poslužile su kao politički pokretač za stvaranje suda, problematično se oslanjajući na podatke srbijanske obavještajne službe (BIA). Činjenica da je obavještajna služba strane u sukobu - i potomka struktura koje su počinile zločine - poslužila kao izvor informacija ozbiljno potkopava nepristrasnost procesa.
Ono što trenutni postupak čini još problematičnijim jeste priroda dokaza koji se iznose. U međunarodnom sudu ovog kalibra, koji je trebao da se bavi najtežim ratnim zločinima, često svjedočimo dokazima koji dostižu gotovo apsurdne nivoe, poput krađe stoke ili anegdotskih optužbi koje ne odražavaju nikakvu politiku organizovanog kriminala.
Ovo je u oštroj suprotnosti s težinom svjedoka odbrane. Visoke međunarodne ličnosti poput generala Wesleyja Clarka, Christophera Hilla i Jamesa Rubina, koji su bili arhitekti slobode Kosova i direktni posmatrači rata, više puta su svjedočili da OVK nije bila kriminalna organizacija, već pokret otpora koji je nastao kao odgovor na sistematsko ugnjetavanje.
Prema njihovim riječima, brutalno nasilje srpske države je natjeralo svijet da interveniše, a ne obrnuto. Prihvatanje ovog suda od strane kosovskih institucija nije došlo kao stvar slobodne volje, već kao diplomatsko nametanje.
Kao nova država koja traži legitimitet, Kosovo se suočilo s ultimatumom: ili samo stvoriti ovaj sud, ili će ga osnovati Vijeće sigurnosti UN-a, gdje bi utjecaj neprijateljskih zemalja bio još veći. Srbija, s druge strane, nikada nije bila suočena s takvim pritiskom.
Ovaj nejednak tretman proizvodi posljedice koje prevazilaze sudnicu. Moguća osuda visokih vođa OVK rizikuje preoblikovanje rata na Kosovu u sukob "moralne jednakosti". Ako se rukovodstvo žrtve označi kao kriminalno, dok se agresorska država ne rješava, onda se dovodi u pitanje moralna jasnoća NATO intervencije.
U širem smislu, ovaj proces služi kao alat za „narativni reinženjering“ Balkana. Rana strategija Beograda da predstavi rat kao jednostavan „građanski rat“ u kojem su svi podjednako krivi pronalazi utočište u postupcima DSK-a. Fokusirajući se isključivo na OVK, sud – namjerno ili nenamjerno – pomaže relativizaciji genocida i otuđivanju historije. Poruka koju šalje je opasna: samoodbrana može biti legalna na papiru, ali u praksi će biti kažnjena istom težinom kao i agresija.
Na kraju krajeva, izjednačavanje žrtve sa agresorom ubija samu suštinu pravde.
Potencijalno teška kazna za ključne ličnosti OVK simbolično bi ih stavila na isti nivo sa kriminalcima poput Ratka Mladića, arhitekte Srebrenice. Takva izjednačavanje je uvreda za žrtve etničkog čišćenja i nasilno iskrivljavanje historijske stvarnosti.
Međunarodna pravda, koja je trebala biti zaštitnik nebranjenih, u opasnosti je da postane politički instrument koji nagrađuje srpsko poricanje i kažnjava otpor slobodi. Slučaj Kosova ostat će kao opomena za međunarodni poredak.
Kada se zakon primjenjuje selektivno i asimetrično, on ne proizvodi pomirenje, već samo skepticizam, gorčinu i iskrivljenu historiju koja može podstaći nove sukobe u budućnosti. Pravda bez ravnoteže nije pravda, već novo oruđe moći koje žrtvuje istinu na oltaru političkog kompromisa.
