Kontroverzna objava Amela Kovačevića, direktora BH Telecoma, pokrenula je diskusiju o granicama između korporativnog jezika i vjerskog djelovanja. Kovačević, koji se u svojoj objavi predstavio i kao član Islamske zajednice u BiH, iznio je razmišljanja o tome kako bi, prema njegovom mišljenju, trebalo izgledati djelovanje Islamske zajednice u budućnosti.
U svom istupu, Kovačević je predložio da vizija Islamske zajednice bude usmjerena ka “maksimiziranju broja sretnika na budućem svijetu s teritorije na kojoj djeluje”. Po njegovim riječima, to bi uključivalo redefinisanje strategije djelovanja, alokaciju resursa, postavljanje prioriteta i praćenje rezultata putem menadžerskih pokazatelja uspjeha (KPI).
“Kroz razum i angažman svih onih koji su otvoreni za islam, možemo doprinijeti da vjera dođe do srca ljudi. Svi ćemo polagati račune o tome šta smo učinili da sreća onog svijeta bude dostupna svima”, naveo je Kovačević.
Ministar za grijehe i presude - Elmedin Konaković i njegova "vjerska poduka": od moraliziranja do selektivnog tumačenja pravde
Međutim, njegov istup naišao je na kritiku. Nedim Hrbat, također član Islamske zajednice, istakao je da Kovačević “pretpostavlja” šta bi trebala biti vizija Islamske zajednice, dok je ona jasno definirana u Ustavu same institucije.
“Islam je živ – tačno. Ali upravo zato ne trpi instrumentalizaciju menadžerskim jezikom. Zadatak Islamske zajednice nije da zadovoljava ‘Z generaciju’, nego da bude moralni korektiv društva koje sve mjeri brojkama, a ne vrijednostima”, poručio je Hrbat.
On je dodao da Kovačević pomiješao korporativni diskurs s vjerom, naglašavajući da “sreća ne ide na pretplatu, a vjera nije projekt, nego put”.
Ovaj slučaj otvorio je širu diskusiju o tome koliko menadžerski pristupi mogu biti kompatibilni s duhovnim i moralnim zadacima vjerskih institucija, posebno u vremenu kada su izazovi društvene i generacijske promjene sve izraženiji.
