Postoje politički porazi koji se mogu predstaviti kao privremeni zastoj. Postoje i oni koji se pokušavaju sakriti galamom, optužbama i proizvodnjom novih kriza.
Ali postoje i porazi koji mijenjaju pravni teren do te mjere da više nema prostora za povratak na početak. Upravo takav trenutak dogodio se odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine kojom je potvrđena ustavnost izmjena Krivičnog zakona BiH koje je nametnuo tadašnji visoki predstavnik Christian Schmidt.
Time nije završena samo jedna pravna procedura. Završena je višegodišnja politička strategija SNSD-a čiji je krajnji cilj bio uklanjanje pravnog temelja na kojem je izgrađena presuda protiv Milorada Dodika.
Godinama je javnosti servirana priča da je dovoljno osporiti odluku visokog predstavnika kako bi se urušio čitav pravni proces. Ta konstrukcija bila je temelj političke propagande u Republici Srpskoj. Građanima se govorilo da je riječ o aktu jednog stranca koji nema pravnu snagu, da će međunarodni sudovi potvrditi takav stav i da će se na kraju dokazati kako je cijeli postupak protiv Dodika politički montiran.
Dogodilo se upravo suprotno.
Prvo je Evropski sud za ljudska prava odbio pokušaj osporavanja presude. Sada je i Ustavni sud Bosne i Hercegovine odbacio zahtjev kojim se pokušalo srušiti sam zakon. Time su zatvorena dva najvažnija pravna fronta na kojima je SNSD mjesecima gradio očekivanja.
Najveći paradoks cijelog slučaja jeste činjenica da je upravo SNSD instituciji čiji autoritet godinama osporava dao priliku da donese jednu od najznačajnijih odluka u ovoj oblasti.
Dok su političke poruke godinama tvrdile da odluke visokog predstavnika nemaju legitimitet, upravo su predstavnici SNSD-a odlučili tražiti ocjenu njihove ustavnosti pred institucijom čije odluke proizvode konačne pravne posljedice. Time su sami otvorili vrata presudi koja danas predstavlja možda i najsnažniju potvrdu pravne snage Schmidtovih odluka od trenutka kada su donesene.
Ironija je gotovo potpuna.
Da zahtjev nikada nije bio podnesen, politička retorika mogla je nastaviti živjeti na tvrdnji kako zakon nikada nije ozbiljno testiran pred najvišom sudskom instancom države. Danas takav prostor više ne postoji.
Ustavni sud nije ostavio prostor za politička tumačenja. Sud nije govorio jezikom političkih kompromisa nego pravnih standarda. Zaključio je da osporene odredbe nisu u suprotnosti s Ustavom Bosne i Hercegovine niti s Evropskom konvencijom o ljudskim pravima.
To znači da više nije riječ samo o odluci visokog predstavnika.
To je sada pravni stav najviše domaće sudske instance.
Razlika između te dvije činjenice nije politička nego historijska.
Godinama se stvarao narativ kako će dolaskom nekog budućeg visokog predstavnika biti dovoljno jednim potpisom poništiti Schmidtove odluke. Takva računica danas izgleda mnogo manje realna nego prije nekoliko dana.
Svaki budući pokušaj ukidanja tih odluka više ne bi predstavljao samo politički zaokret unutar OHR-a. Takav potez otvorio bi ozbiljno pitanje ignorisanja pravnog stava Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, što bi proizvelo institucionalni haos i urušilo pravnu sigurnost.
Drugim riječima, ono što je trebalo ostati predmet političkog spora sada je dobilo najviši mogući pravni legitimitet unutar domaćeg ustavnopravnog sistema.
Upravo zbog toga posljednjih dana svjedočimo novom talasu napada na Ustavni sud Bosne i Hercegovine.
To nije slučajnost.
Kada politički projekat izgubi pravnu bitku, slijedi pokušaj delegitimizacije institucije koja je donijela odluku. Stara je to matrica balkanske politike. Umjesto prihvatanja činjenica, proizvodi se nova politička kriza kako bi se pažnja javnosti skrenula sa suštine.
A suština je jednostavna.
Strategija koja je trebala otvoriti put za rušenje presude protiv Milorada Dodika završila je tako što je dodatno učvrstila njen pravni temelj.
Zato nije nevažno primijetiti šta se ovih dana ne govori.
Nema više velikih najava o rušenju “Schmidtovog zakona”. Nema optimističnih procjena o skorom raspletu pred međunarodnim sudovima. Nema ni objašnjenja zašto je Evropski sud za ljudska prava odbacio argumente koji su mjesecima predstavljani kao neoborivi dokaz političkog progona.
Tišina često govori više od najglasnijih konferencija za medije.
Ova odluka ima i mnogo šire posljedice od samog slučaja Milorada Dodika.
Ona predstavlja poruku svim budućim političkim akterima da se institucionalni poredak Bosne i Hercegovine ne može rušiti isključivo političkim kampanjama. Može se osporavati, kritikovati ili pokušati mijenjati kroz demokratske procedure, ali kada najviše pravosudne instance zauzmu jasan stav, prostor za političke interpretacije postaje znatno uži.
To ne znači da će politička retorika prestati.
Naprotiv.
Vjerovatno će postati još žešća jer pravni prostor postaje sve manji.
Što su pravni argumenti slabiji, politička buka postaje glasnija.
I upravo zato ova odluka predstavlja mnogo više od jedne presude ili jednog zakona.
Ona označava kraj jednog političkog koncepta koji je godinama počivao na uvjerenju da se dovoljno upornim osporavanjem može promijeniti pravna stvarnost.
Pokazalo se da nije moguće.
Umjesto rušenja pravnog temelja presude, SNSD je vlastitim potezom doprinio da taj temelj postane čvršći nego ikada prije.
To je možda i najveći paradoks cijelog procesa.
Politička strategija koja je trebala spasiti Milorada Dodika završila je tako što je proizvela upravo suprotan efekat – dala je presudi protiv njega dodatni domaći ustavni legitimitet i zatvorila još jedna vrata svim budućim pokušajima njenog osporavanja. Ponekad najveće političke greške ne prave protivnici, već oni koji su uvjereni da kontrolišu igru. Upravo zato će ova odluka ostati upamćena ne samo kao važan pravni događaj, nego i kao jedan od najvećih političkih autogolova u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini.
