Zanesena fudbalskom groznicom, svjetska javnost je sredinom juna propustila zabilježiti dan koji u budućnosti može biti prekretnica u globalnim ekonomskim, pa i političkim odnosima.
Naime, 9. juna je okončan ugovor između SAD-a i Saudijske Arabije prema kojem je najveći svjetski trgovac fosilnim gorivima bio obavezan prodavati sirovu naftu isključivo za dolare. Nakon pedeset godina trajanja, ugovor nije produžen i prestao je da važi.
Time se praktično okončava period poznat kao petrodolarski, što naglašava ulogu nafte u održavanju vrijednosti američke valute, koja je tokom ovih pedeset godina igrala ulogu svjetskog novca.
Istoriski ugovor
Kada su 9. juna 1974. godine američki predsjednik Richard Nixon i saudijski prestolonasljednik Faisal potpisali ugovor po kojem će Saudijska Arabija prodavati sirovu naftu isključivo za dolare, a višak prihoda investirati u američke državne obveznice, cijeli svijet je prepoznao izuzetan značaj tog dogovora.
Zauzvrat, Rijad je dobio snažnu ekonomsku i, što je možda još važnije, ukupnu sigurnost. Dogovoreno je da Arabija kupuje najmodernije naoružanje s druge strane Atlantika, dok su SAD službeno preuzele ulogu vojnog zaštitnika.
Da bismo shvatili koliku važnost je imao ovaj ugovor, čiji je ključni arhitekta bio neprevaziđeni američki državni sekretar Henry Kissinger, treba znati da je Arabija u to vrijeme kontrolisala gotovo polovinu svjetskih rezervi sirove nafte, dok su još 25% kontrolisale bliskoistočne zemlje s dobrim političkim odnosima s Rijadom. SAD su bile neto uvoznik nafte, a njihova potrošnja je u pojedinim sezonama nadmašivala domaću proizvodnju čak za 35%.
Ratni pobjednik
Međutim, pogrešno bi bilo naglasiti samo trgovinski aspekt ugovora. To je bilo vrijeme kada je napuštan Bretton Woods dogovora iz 1944. godine koji je dolaru dao privilegovanu poziciju. Cilj ove poznate konferencije na kraju rata bio je stabilizirati monetarne odnose među državama kako bi se oporavila trgovina nakon Velike svjetske krize.
Takođe se težilo obnovi “zlatnog standarda”, odnosno fiksnih međunarodnih pariteta valuta. Na prijedlog malo poznatog američkog ekonomista litvanskog porijekla Henryja Whitea, odabrana je strategija vezivanja američke valute za zlato po fiksnoj cijeni od 35 dolara po unci “žutog metala”. Sve druge zapadne valute bile su vezane uz dolar, s dopuštenim oscilacijama od plus do minus jedan posto.
Iako neobično, favoriziranje američke valute nije bilo nelogično zbog posljedica Drugog svjetskog rata, kada su SAD prema vrijednosti proizvodile polovicu ukupne svjetske proizvodnje. Međutim, zbog privilegiranog položaja svoje valute, dolara su počeli tiskati u sve većim količinama.
Dominacija dolara
Uskoro su se mnoge zemlje oporavile od ratnih razaranja i razvijale proizvodnju, dok su SAD od 1958. godine postale neto uvoznik nafte, a njihov deficit se povećavao iz godine u godinu. Sve skuplje ratove, kao u Vijetnamu i drugim dijelovima jugoistočne Azije, SAD su pokrivale sve većom emisijom dolara.
To je dovelo do slabljenja američke valute, iako je i dalje bila vezana za cijenu zlata od 35 dolara po unci. Partneri su shvatili da slabljenjem dolara SAD prebacuju troškove rata na evropske saveznike. Njemačka i posebno Francuska reagiraju, mijenjaju dolare za zlato i povlače žuti metal iz SAD-a. Američke zlatne rezerve su brzo iscrpljene, pa je Nixon bio prisiljen 15. avgusta 1971. godine prekinuti vezu dolara za zlato. To je bio najznačajniji potez u istoriji američke monetarne politike, a gotovo iste važnosti i za cijeli svijet.
Ipak, Amerikanci su znali da svoju valutu moraju zadržati na svjetskoj sceni. Veza s zlatom je nestala, ali je nafta postala ključna za održavanje statusa dolara. Time je američka valuta postala neophodna za svakodnevne transakcije i dolar je postao svjetski novac.
Navikli na trošenje
Još veća korist za Amerikance je što dolari izvan granica SAD-a sve više završavaju na New York Stock Exchange-u. Prodajom vlastitih obveznica, SAD su svoj dug prebacili drugima. Ulaganja sa svih strana na američko tržište omogućavaju SAD da se lako zadužuju. Jak priliv dolara iz inozemstva dovodi do niskih kamatnih stopa i niske inflacije. Neprekidni i sve veći priliv dolara je učinio New York Stock Exchange najlikvidnijom berzom na svijetu.
Tek nakon financijske krize 2008. godine SAD nisu mogle prodati svoje obveznice preko burze. Berza nije radila četiri dana i nastavila je s trgovanjem tek nakon što su FED i druge državne banke SAD u igru ubacile četiri bilijuna dolara.
Pozicija dolara kao svjetske valute omogućava Amerikancima da troše znatno više nego što proizvode. Štampanjem dolara se pokrivao sve veći trgovinski deficit, a to nije imalo negativne posljedice za američke građane jer su novci brzo našli svoj put van SAD-a.
Šta činiti
Međutim, tokom godina udobne pozicije, mnogo toga je otišlo predaleko. Javni dug SAD je prošle godine dostigao 24.700 milijardi dolara, što je oko 96% nacionalnog BDP-a, dok je budžetski deficit iznosio 1.600 milijardi dolara.
Još gore, prema Kongresnom odboru za budžet SAD, postoje projekcije da će se budžetski deficit povećati na 2.600 milijardi dolara i da će dug doseći 172% nacionalnog BDP-a do 2045. godine. Prema vodećim finansijskim stručnjacima, ovakav nivo zaduženosti je neodrživ i vodi ka monetizaciji, tj. situaciji kada dug zasnovan na zaduženju potpuno gubi vrijednost.
Saudijska Arabija već duže vrijeme razmatra kako se prilagoditi novim okolnostima. Nakon financijske krize 2008. godine postalo je jasno da je potrebna promjena u ekonomiji te zemlje. Iako je prodaja nafte po barelu ove zemlje veća nego prije pola vijeka, sada čini samo šestinu svjetske trgovine.
Amerikanci su povećali domaću proizvodnju iznad potrošnje, dok su Kina, Japan i Indija već godinama najveći kupci saudijske “crne zlata”. Svjetska energetska strategija se mijenja, a nafta gubi u poređenju s obnovljivim izvorima energije. Što se tiče naoružanja, novcem dobijenim od trgovine s bilo kojom zemljom može se kupiti.
Novi trendovi u poslovanju, baš kao i u političkoj areni, natjerali su Saudijsku Arabiju da godinama unazad započne reorijentaciju. Kina i Indija nisu samo najveći kupci, već i iz njih se može uvesti mnogo toga.
Sve je popularnija trgovina u lokalnim valutama, a digitalne valute poduprte centralnim bankama velikih i važnih država postaju sve popularnije. Posljednjih godina popularna je digitalna valuta koju podupire Kineska narodna banka, a podržavaju je i nacionalne banke tri srednje velike azijske države. Poznato je i da grupacija BRICS razvija svoju digitalnu valutu.
Saudijska Arabija nije jedina koja se sve više okreće regionalnim i digitalnim valutama. Poznati ekonomski časopis Financial Times objavio je da su Saudijska Arabija krajem maja i početkom juna široko razmjenjivali širok asortiman roba plaćajući digitalnom valutom osmišljenom u Kini.
Nesumnjivo je da se bliži kraj “petrodolara”. Međutim, bilo bi pogrešno očekivati potpuni slom dolara. Američka valuta će se suočiti s izazovima u nadolazećem periodu, ali je i dalje snažna i neophodna za dio svijeta koji se sve više naziva “Kolektivni Zapad”.
To je najrazvijeniji i relativno brojan dio svijeta. No, ostaje pitanje hoće li nova pozicija dolara zadovoljiti Amerikance koji su navikli izvlačiti korist iz privilegirane pozicije svoje valute širom svijeta, na štetu drugih.
