Na tržištu nekretnina u Bosni i Hercegovini, mladi bračni parovi – iako demografski najpotrebniji – čine tek oko 40 posto ukupnih kupaca stanova. Preostalih 60 posto zauzimaju investitori, trgovci nekretninama i dijaspora, koja u domovinu dolazi nekoliko sedmica godišnje, ali masovno ulaže u stanove. Mladi koji ostaju i žele živjeti ovdje gube trku – ne samo za kvadrate, već i za vlastitu budućnost.
Početkom godine usvojene su izmjene Zakona o PDV-u koje su trebale omogućiti povrat poreza za mlade parove pri kupovini stana ili gradnji kuće. Međutim, zakon je i dalje mrtvo slovo na papiru – bez neophodnih podzakonskih akata ne može biti proveden u praksi. I dok država kalkuliše i odugovlači, lokalne zajednice preuzimaju inicijativu.
Općine i kantoni širom zemlje pokušavaju nadomjestiti ono što viši nivoi vlasti ne ispunjavaju. Subvencije se kreću od pomoći po kvadratu, pokrivanja poreza na promet nekretnina, pa sve do direktnih davanja za rješavanje stambenog pitanja. Posebno se ističu lokalne politike koje subvencioniraju zakupnine – do 80 posto kirije, uz maksimalan iznos do 400 KM mjesečno, tokom cijele godine.
U kantonima poput Unsko-sanskog, gdje se redovno uvode i posebni programi za rješavanje stambenog pitanja mladih, vlasti su usvojile konkretne mjere za 2025. godinu – subvencije za plaćanje kirije, te pomoć u iznosu od 8.000 KM za kupovinu prve nekretnine. Iako taj iznos ne pokriva cijeli stan, predstavlja značajan doprinos u opremanju doma ili kupovini dijela kvadrata, naročito u gradovima gdje su cijene nekretnina ispod sarajevskih standarda.
Uz to, kantonalni zakoni često predviđaju i poreske olakšice za mlade do 35 godina koji kupuju prvu nekretninu. Dostupni su i povoljni krediti sa niskim kamatama, koji se dodatno umanjuju pri osnivanju porodice. Međutim, sve ove mjere ostaju kap u moru sve skupljih stanova i nekretninskog tržišta koje favorizira kapital i profit – a ne život.
Glavni problem ostaje nerazmjer između potreba i mogućnosti. Mladi parovi, koji bi trebali biti okosnica buduće demografske i ekonomske stabilnosti, ne mogu se nadmetati s investitorima, preprodavačima i kupcima iz dijaspore. Ti stanovi ostaju prazni ili u funkciji zarade, dok hiljade mladih parova svakog mjeseca balansira između plaćanja kirije i nade da će jednog dana moći sebi priuštiti vlastiti dom.
Bez konkretne i dosljedne politike na državnom nivou, koja bi uključivala sveobuhvatne zakone, finansijske olakšice, subvencije i strateški pristup, sve dosadašnje mjere ostaju samo pokušaji. Lokalni nivoi mogu biti brži, ali nisu dovoljni.
Ako se država hitno ne probudi i ne počne donositi i provoditi odluke koje će pomoći mladima da ostanu, nećemo više govoriti o demografskoj obnovi, već o demografskom nestanku. Jer bez stana – nema doma, bez doma – nema porodice, a bez porodica – nema ni budućnosti.
