Od Perzijskog zaliva do globalnih tržišta, međunarodni poredak klizi ka eri u kojoj je strah važniji od zakona, a sila zamjenjuje razum...
Svijet ne ide jednostavno ka još jednoj krizi. Ide ka stanju u kojem kriza postaje način upravljanja, a rat postaje jedini instrument politike.
Nedavni događaji u Perzijskom zaljevu to jasno pokazuju: napad na Južni Pars, kasniji napadi na energetsku infrastrukturu u Kataru i Saudijskoj Arabiji, kao i nagli porast cijena nafte, pokazuju da sukob više nije samo vojni; on ulazi u ekonomske arterije svjetskog poretka.
Zato pitanje "Kuda ide ovaj svijet?" nije retoričko.
To je fundamentalno pitanje za eru koja je počela gubiti osjećaj za granicu između sile i razuma.
Kada države više nisu zadovoljne napadima na protivničku vojsku, već ciljaju i na plinske terminale, rafinerije, luke i strateške koridore, onda se više ne bavimo samo regionalnim sukobom. Imamo posla s globalnim upozorenjem.
Ras Laffan u Kataru je ključno središte za svjetsku opskrbu ukapljenim prirodnim plinom, a njegova šteta je dovela do pada međunarodnih tržišta.
Na diplomatskom frontu, drama je još ozbiljnija od samih eksplozija.
Jer ono što se urušava nisu samo fizički objekti, već čitava iluzija: iluzija da je nakon godina sporazuma, pažljivog približavanja i posredničke diplomatije, Zaljev ušao u stabilniju fazu. Izjava saudijskog ministra vanjskih poslova da je "povjerenje" s Iranom nestalo sama po sebi je pokazatelj da se regija vraća logici straha, a ne povjerenja. Kada diplomatija govori, ali niko više ne vjeruje na njenu riječ, onda se red urušava.
Više uznemirujuće od samog rata jeste njegova normalizacija. Moderni svijet postaje neobično tolerantan prema eskalaciji. Udarci se vide, osuđuju na nekoliko sati, a zatim apsorbuju kao dio „nove stvarnosti“. Ovo je moralni zamor koji više ne prihvata tragediju kao tragediju, već kao informativnu rutinu.
Danas, u mnogim prijestolnicama, prvo pitanje nije koliko je života u pitanju, već koliko će se tržište energije pomjeriti sutra ujutro. Činjenica da je Brent prešao 119 dolara po barelu nakon napada jasno otkriva ovu ciničnu hijerarhiju zabrinutosti.
Ovaj svijet se kreće prema poretku u kojem interes nadjačava zakon, dok moć sve otvorenije zamjenjuje princip.
Amerika prijeti razornim odgovorom ako njeni saveznici budu pogođeni; regionalne države upozoravaju na odmazdu; tržišta drhte; diplomatija juri za događajima, ali ih više ne može predvidjeti. Čak i izjave Donalda Trumpa, koje priznaju napad na Južni Pars i upozoravaju na daljnje posljedice ako Iran ponovo napadne Katar, govore o sigurnosnoj arhitekturi kojom se više ne upravlja pravilima, već ultimatumima.
U tom smislu, današnja kriza nije samo bliskoistočna kriza. To je kriza samog međunarodnog načina razmišljanja. Godinama se govori o multipolarnom svijetu, o novim ravnotežama, o pragmatičnoj diplomatiji. Ali ono što vidimo je nešto sumornije: mnogo centara moći, ali malo centara odgovornosti. Mnogo aktera koji mogu zapaliti fitilj, a gotovo niko ko ima moralni autoritet da ga ugasi.
Stoga, pitanje nije samo kuda ovaj svijet ide. Pitanje je još oštrije: ko ga vodi i s kakvom vizijom? Jer svijet u kojem energija postaje meta rata, gdje se morski tjesnaci pretvaraju u alate ucjene i gdje se odnosi među državama mjere sposobnošću za međusobnu štetu, ne kreće se ka redu.
Kreće se prema sofisticiranoj neizvjesnosti, gdje je tehnologija moderna, ali politički instinkt srednjovjekovni.
