Legenda živi: Mehmeda Alagića država se odrekla, ali narod nije

Odstranjen od masa i javnosti , živ, a već ukopan u glinu fajtovačkog kabura, Mehmed Alagić došao je do svog zemnog kraja i život je prestao u njemu. Na pitanje novinara po čemu će da ga pamte cinično je rekao „ Neka me pamte po imenu i prezimenu“

Napustio nas je prije 21 godinu. „Ukrao“ nam se, samo smo najkrivlji za to. Ovog heroja najviše su rušili „iznutra“. „Njegovi“. A on se čuvao neprijatelja. Dvadeset i jedna godina je mnogo i malo. U 21 godini čovjek se rodi, odraste, završi školu, stekne punoljetstvo. Sa 21-om godinom smo zreli i spremni za život. Spremni na sjećanja i pamćenja. I kao pojedinci i kao društvo. Prije 21 godinu general Mehmed Alagić postao je na Sjećanje. I Stvarnost u našem Sjećanju.

Alijin najdraži i najbolji vojnik, a dohakaše mu naši

Rano proljeće svake godine nosi moćno sjećanje na Mehmeda Alagića, generala, komandanta Sedmog korpusa Armije RBiH sa remek djelima vojnog ratovanja u srednjoj Bosni i Krajini i prvog poslijeratnog načelnika općine Sanski Most. Ovdašnjem čovjeku dijamantom je u mozak urezan 7.mart 2003. kada je zauvijek stalo potrošeno srce vojskovođe, jednog od najvećih koje je Bosna ikada imala. Da je živ, a mezar i turbe u rodnim Fajtovcima punih 21 godinu u tišini sela iznad vodopada Blihe čuvaju njegove kosti, imao bi 77 godina. Punih 21 godina njegov život ne miješa se u zemne stvari Bosne. Velikan se preselio u sjećanje. Vjerujem kako bi fizionomijom u tim godinama, da je Stvoritelj tako htio, ličio na svoga dedu, seoskog muhtara od koga se kao dječak nije odvajao.

U knjizi „Sto godina školstva u opštini Sanski Most“ na stranici 153 crno-bijela fotografija dede i unuka. Dedo bijele brade u bijeloj košulji i odijelu sa lopatom, a kraj njega sedmogodišnji unuk ošišan „nularicom“, u bermudama i sa tregerima preko bijele košulje sa krampom u ručicama. To je mali Mehmed Alagić u Fajtovcima školske 1954/55 kada se narodnim trudom gradila fajtovačka škola. Valjda nijedno sedmogodišnje dijete nije zadržalo fascinantnu sličnost sa sobom pola stoljeća kasnije- crte lica sedmogodišnjeg dječaka sa fajtovačke kaldrme , neodoljivo podsjećaju na muževni lik budućeg generala bh vojske.

Ratne slave nisu više na cijeni. „Zamor materijala“ nosi život na druge strane. Ali, poštene krajiške i bosanske duše i danas salutiraju vojnom gorostasu koji je Krajini i Bosni ostavio mnogo više nego što je Bosna dala njemu. Umro je u 56.godini nakon niza nepravdi koje su ga dotukle.

Mehmed Alagić bio je posebna sorta čovjeka , čudni amalgam tvrdog i nepristupačnog vojnika i meke kao muslin krajiške duše. Te krajnosti smjenjivale su se u različitim fazama i intenzitetima u njegovom životu. Prkosni vojskovođa nosio se bez pardona sa srčanim smetnjama koje su počele još u uniformi takozvane JNA , nastavile tokom rata dok je sam sebe progonio i tjerao „kroz iglene ušice“ po linijama fronta i doživjele tragični klimaks u poratnom Sanskom Mostu. Mnogi će se složiti kako se general mnogo bolje čuvao i sačuvao u ratu, nego u miru. Mir je za njega bio teško breme i bedem veći i od Vlašića. Slavni general dvije godine prije smrti novinaru je ispričao priču o „prijateljima“.

-Znaš li kad je veziru iz Stambola došao katil-ferman i kad su ga poveli sultanu, svi su ga pljuvali, osim dvojice. Sultanov izaslanik pitao je vezira zašto ga samo ova dvojica ne pljuju, a vezir mu odgovorio: Bezbeli, ovoj dvojici nisam valjao.

Alijin najdraži i najbolji vojnik koji je nakon blistave operacije „Vlašić“ odbio mjesto načelnika Generalštaba ARBiH, odbio službu u Sarajevu, konzulska i ambasadorska mjesta u zamjenu za Blihin vodopad u rodnim Fajtovcima, nakon teških ratnih godina upustio se u još teže mirnodopske bitke u razorenom Sanskom Mostu.

General pa načelnik općine, Mehmed Alagić energično i samouvjereno je obnavljao porušeni Sanski Most No, ni tada ga nisu ostavljali na miru,a njegovo srce je slabilo.

Sude mu

Odjednom je narodni velikan pred kojim su se klanjali američki generali umjesto u udžbenicima stajao u bihaćkoj sudnici. Čovjek koji je oslobađao Bosnu odjednom je postao prijetnja pravnom poretku.

-Možda je dobro što su odabrali Mehmeda Alagića. Nakon mene Sanskom Mostu i Bosni krenuće nabolje- njegove su riječi u tim teškim danima.

Olovni slog iz 2001., te vjerovatno najteže Mehmedove poratne godine, teže i od smrti, čuva njegove reminiscencije o slučajnostima u datumima -16.aprila na dan pokolja u Ahmićima objavljena je presuda protiv njega na Kantonalnom sudu u Bihaću, a uz datum proslave Dana Armije BiH. Karlos Vestendorp suspendirao ga je 20.jula na dan kad je završio vojnu akademiju. Gusta je mreža sjećanja na vojskovođu Mehmeda Alagića koga su Srbi u ratu proglasili mrtvim, Hrvati poginulim, a bihaćki sud šest godina nakon Dejtona ozvaničio njegovu mirnodopsku „smrt“. Sudija je utisnuo pečat na njegovu presudu i otišao na višu funkciju, a Mehmed je, u svom stilu, odgovorio.

-Nisam znao ostaviti kosti na Vlašiću, jer samo su mrtvi heroji na cijeni...Kriv sam što nisam poginuo na vrijeme... Tako je govorio razočarani ratnik onima koji su ga još željeli slušati. I nastavljao kako je bogat kao malo ko, jer ode u svoj Travnik, gdje je u njegovoj ratnoj sobi uz vodopad Blihe bila i slika bošnjačke porodice – muž sa puškom u ruci i trudna žena koja vodi dijete, pogleda Vlašić planinu koju je osvojio okovanu ledom , obiđe Donji Vakuf, Ključ, Sanski Most, mjesta kuda su gazile čizme njegovih ratnika i on sa njima.To je Alagićev povijesni ratni, vojni vakuf državi koju je volio iznad svega, a koja ga se odrekla. Sanjane je 2.avgusta 2001. godine ubio muk kada su specijalci MUP FBiH uhapsili generala Mehmeda Alagića i svom šefu šifrom javili „ Paket je krenuo“. Bio je vezan i sa povezom na očima- nečija procjena bila je da bi mogao dići ruku na sebe. Iz Sarajeva je „paket“ poslan avionom u Hag.

Mama, ti si jača od mene, prije ću ti ja umrijeti

Mehmed Alagić Hagu proveo je četiri i po mjeseca, a 18.decembra , drugog dana Ramazanskog bajrama na Dan šehida, pušten je da se brani sa slobode. Karli del Ponte , sluteći svoj kraj, poručio je „ Gospođo, ja se više ovdje ne vraćam“ Održao je obećanje.

Isto je, predosjećajući kraj na dunjaluku poručio i svojoj majci Fermani koja mu se požalila da nije dobro. -Mama, ti si jača od mene. Prije ću ti ja umrijeti. Period od povratka iz Haga do smrti čovjek po imenu Mehmed Alagić , tih 15 mjeseci, proživio je tiho i tajanstveno. Ništa više u javnom životu nije se vezivalo za njega.

Dva dana prije smrti Tužilaštvo u Bihaću pokrenulo je još jednu optužnicu protiv njega, kada je njegov organizam već prestajao da pruža otpor poniženjima kojima nije bilo kraja. Odstranjen od masa i javnosti , živ, a već ukopan u glinu fajtovačkog kabura, Mehmed Alagić došao je do svog zemnog kraja i život je prestao u njemu. Na pitanje novinara nekako pred smrt po čemu želi da ga pamte, Alagić je Mehmed cinično, sa nekom užasnom snagom koja i danas kao pneumatički čekić udara po sjećanju, odgovorio : -Neka me pamte samo po imenu i prezimenu!

Kada je umro živeći tek 55 godina, osam mjeseci i jedan dan, nakon mjeseci i godina njegove patnje, odjednom su svi počeli govoriti „morali smo ga sačuvati“.

Alija Izetbegović izjavio je da je „Mehmeda ubila nepravda“. Na njegovu dženazu došlo je 10.000 insana... Sanski Most dao je ukupno 13 generala, a samo jedan, Mehmed Alagić, bio je bošnjački i iz posljednjeg rata. Na veličanstveno bolan način država ga se odrekla, ali narod nije. Na pomen njegovog imena i malo i veliko u dolini Sane ustane i prouči Fatihu čovjeku koji je sa Sedmim korpusom oslobodio 2000 kvadratnih kilometara Bosne, a nije izgubio nijedan njen pedalj. Potresno je koliko ga je narod volio i cijenio, ali Bogu je, ipak, bio draži.

I teško je danas u Bosni i Hercegovini i širom svijeta, praktično i nemoguće, naći nekoga takvog kakav je bio general Mehmed Alagić.

Najveći bošnjački vojskovođa ne samo 20.stoljeća

Mehmed Alagić , sin Fermane i Redže, rođen je 8.jula 1947.godine u Fajtovcima.Odličnom đaku u osnovnoj i gimnaziji životni put utire Vojna akademija u Beogradu. Nakon opće akademije u Banjoj Luci usavršava vojna znanja u oklopno-mehanizovanom smjeru i postaje vrsni tenkist. Kao akademac odlazi u Rumu za komandanta oklopnog bataljona i komandanta kasarne. Potom je glavni brigadni operativac u Subotici i Zrenjaninu, a početkom 1991.godine vraća se u Banju Luku gdje zauvijek skida uniformu JNA. Slijedi hapšenje , prebacivanje u zatvor u policiji u Sanskom Mostu, odakle ga puštaju na intervenciju generala Milana Uzelca.Uz pomoć Jordanskog bataljona UN-a preko Bosanske Gradiške odlazi u Zagreb i javlja se kao dobrovoljac za rat u Bosni. Iako potpukovnik bivše JNA, u Travnik stiže 13.januara 1993. godine i prijavljuje se kao obični vojnik 17.viteške brigade.

Tadašnji komandanti odmah uviđaju kakvu vojnu veličinu imaju kod sebe i prepuštaju Alagiću komandu. On ustrojava vojsku, postaje komandant Operativne grupe „Bosanska krajina“, potom komandant Trećeg i ubrzo i Sedmog korpusa Armije RBiH kada dobija čin generala. Redaju se vojne operacije Alagićevih heroja –kidanje duplog obruča oko Sarajeva , Maglaj,“Cincar“ i oslobađanje Kupresa,potom veličanstvena operacija „Domet 1“ i osvajanje Vlašića za koji su evropski i američki generali „davali ruku“ da je neosvojiv. Svijet je zapamtio legendarnu sliku Alagićeve sijede brade i podočnjaka ispod zastave sa ljiljanima na ledom okovanom Vlašiću. Krvarili su Alagićevi ratnici na Goraždu, Grepku, Igmanu, Treskavici, Jajcu, Ilijašu, Visokom, Vitezu, Bugojnu, Donjem Vakufu,prije nego se počeo ostvarivati generalov i krajišnički nam-da krenu u oslobađanje Krajine. Nakon povijesnog manevra iz srednje Bosne preko Bugojna, Kupresa, Livna i Bosanskog Grahova u zajedničkim operacijama sa Petim korpusom oslobođeni su Ključ i Sanski Most, u odsudnoj bici odbranjen Ključ od „arkanovaca“.

Alagićeve i Dudakovićeve trupe u velikom pohodu da osvoje potpuno ispražnjeni Bosanski Novi i Prijedor te Banju Luku, spriječila je međunarodna zajednica. Vojni rezultati brigadnog generala Mehmeda Alagića , strateške i taktičke operacije najvojničkijeg korpusa Armije RBiH kojim je komandovao i veličina oslobođene teritorije svrstavaju ga u najvećeg bošnjačkog vojskovođu ne samo 20 stoljeća.