Istraživanje britanskog novinara Petera Geoghegana razotkrilo je pažljivo osmišljenu lobističku operaciju koja se u Ujedinjenom Kraljevstvu vodi u interesu Milorada Dodika i vlasti Republike Srpske.
Riječ je o tihoj, ali upornoj ofanzivi čiji je osnovni cilj uklanjanje RS-a i njenih ključnih političkih aktera s liste sankcionisanih, te postepeno omekšavanje oštrog britanskog stava prema destruktivnoj politici koja dolazi iz Banje Luke.
U središtu ove operacije nalaze se dvojica bivših britanskih diplomata – Dominick Chilcott i Charles Crawford – ljudi s bogatim iskustvom u međunarodnim odnosima i direktnim poznavanjem Balkana. Prema podacima iz britanskog Registra stranog utjecaja (FIRS), njihova formalna uloga je uspostavljanje „nove, diskretne komunikacije“ između vlasti Republike Srpske i političkih struktura u Londonu, daleko od očiju javnosti i bez prevelike medijske buke.
Posebnu težinu cijeloj priči daje činjenica da je Charles Crawford bio angažiran u Bosni i Hercegovini neposredno nakon završetka rata, u periodu od 1996. do 1998. godine, kao i u Srbiji i Crnoj Gori. Kao diplomata koji je tada učestvovao u poslijeratnoj stabilizaciji regije, danas se pojavljuje u ulozi lobiste koji pokušava uvjeriti britanske institucije da preispitaju sankcije uvedene upravo zbog ugrožavanja ustavnog poretka BiH.
Dokumentacija do koje je došao Geoghegan jasno pokazuje da je srž mandata ovih lobista snažan politički pritisak na britanske donosioce odluka – od parlamenta do relevantnih ministarstava – s ciljem ukidanja ili ublažavanja kaznenih mjera protiv Dodika i njegovog najužeg kruga. Te mjere uključuju zabrane putovanja, zamrzavanje imovine i političku izolaciju, koje London smatra nužnim odgovorom na secesionističku retoriku i poteze vlasti u RS-u.
Ono što ovu lobističku kampanju čini posebno kontroverznom jeste činjenica da se odvija u trenutku kada britanski parlament i Vlada Ujedinjenog Kraljevstva imaju jasan i čvrst stav: sankcije neće biti povučene bez stvarne stabilizacije političkih prilika i poštivanja ustavnog poretka Bosne i Hercegovine. Uprkos tome, lobisti nastoje otvoriti vrata parlamentarcima, savjetnicima i državnim službama, računajući da se upornim i „diskretnim“ pristupom može postepeno promijeniti raspoloženje u Londonu.
Krajnji cilj ove strategije nije samo skidanje sankcija s pojedinaca, već šira rehabilitacija imidža Republike Srpske u britanskim političkim krugovima. Dodikov plan je da se RS predstavi kao „normalan partner“, sposoban za dijalog i saradnju, a ne kao entitet koji kontinuirano proizvodi političke krize i prijeti teritorijalnom integritetu BiH.
Ipak, ostaje otvoreno pitanje koliko daleko ovakvi lobistički pokušaji mogu ići, te da li će dugogodišnja britanska politika prema Bosni i Hercegovini, zasnovana na očuvanju mira i ustavnog poretka, biti spremna na ustupke pod pritiskom plaćenih diplomatskih posrednika.
