Dok javnost gleda lisice na rukama sitnih izvršilaca, stvarni centri moći ostaju netaknuti. U Bosni i Hercegovini organizovani kriminal odavno nije samo podzemlje – on je postao dio političke, ekonomske i institucionalne arhitekture zemlje.
Bosna i Hercegovina već godinama živi u opasnoj i skupo plaćenoj iluziji da je mafija nešto što se dešava na margini društva – u mračnim haustorima, na granicama, u narko-obračunima, među ljudima s debelim policijskim dosjeima i životima izvan zakona. Javnosti se stalno servira slika kriminala kao svijeta lokalnih siledžija, dilera, utjerivača dugova i nasilnika koje je moguće pohapsiti spektakularnom akcijom, pokazati pred kamerama i zatim saopštiti da institucije rade svoj posao.
Ali to je samo površina. To je predstava za javnost, jeftina scenografija iza koje se skriva mnogo ozbiljnija i opasnija istina: prava mafija u Bosni i Hercegovini odavno ne nosi pištolj za pojasom, ne krije se po vikendicama i ne bježi od države. Ona sjedi u kancelarijama, političkim kabinetima, upravnim odborima, javnim preduzećima i privatnim kompanijama koje godinama posluju pod zaštitom sistema. Ona govori jezikom tendera, koncesija, savjetničkih ugovora, javnih nabavki, urbanističkih dozvola i stranačke lojalnosti. Ona ne ruši državu izvana – ona je nagriza iznutra, koristeći je kao alat za vlastito bogaćenje i zaštitu.
Mafija u BiH nije paralelni sistem – ona je dio sistema
To je najteža rečenica koju bosanskohercegovačko društvo uporno odbija izgovoriti naglas: problem ove zemlje više nije samo u tome što kriminalci uspijevaju izbjeći pravdu, nego u tome što je dio političkog i institucionalnog sistema godinama prilagođavan upravo njima. Organizovani kriminal u BiH nije incident, nego model preživljavanja i bogaćenja za privilegovane mreže koje su naučile da djeluju kroz državu, a ne protiv nje.
Kada se govori o borbi protiv mafije, fokus se gotovo uvijek spušta na izvršioce – na kurire, preprodavače, niže operativce i one koji su dovoljno nisko u hijerarhiji da ih je lako žrtvovati. Javnost dobije snimke pretresa, vreće dokaza, dramatična saopštenja i obećanja o “nultoj toleranciji”. Međutim, ono što gotovo nikada ne dolazi na red jesu oni mnogo važniji i opasniji slojevi – politički zaštitnici, finansijeri, direktori, posrednici, pravni i finansijski servis kriminalnih mreža, ljudi koji peru novac kroz legalne poslove i oni koji osiguravaju da se istrage nikada ne približe stvarnim centrima moći.
Upravo tu se nalazi stvarna osovina mafijaške moći u Bosni i Hercegovini – ne samo u podzemlju, nego u sivoj zoni između kriminala, politike, biznisa i dijela institucija. Bez te zone, većina organizovanih kriminalnih struktura bila bi tek skupina nasilnih i pohlepnih ljudi koje bi država relativno brzo razbila. Sa tom zonom, oni postaju sistem.
Bijele kravate kao novo lice podzemlja
Bosna i Hercegovina je godinama proizvodila poseban tip moćnika – čovjeka koji formalno nema nikakve veze s kriminalom, a bez kojeg kriminal ne bi mogao funkcionisati. To su ljudi koji ne nose fantomke, nego odijela. Ne skrivaju se po šumama, nego se pojavljuju na panelima, otvaranjima investicija, prijemima, poslovnim forumima i sastancima o “reformama”. Neki od njih su ugledni privrednici, neki stranački operativci, neki savjetnici, neki direktori javnih preduzeća, neki notari, advokati, posrednici ili ljudi koji se nikada ne pojavljuju na naslovnicama, ali su prisutni u svim poslovima u kojima se spajaju javni novac, politička moć i privatni interes.
To su ljudi koji znaju kako se pišu tenderi za unaprijed odabrane firme. Kako se osnivaju kompanije za jednokratne milionske poslove. Kako se preko podizvođača izvlači novac. Kako se inspekcije usmjeravaju ili zaustavljaju. Kako se podobni kadrovi postavljaju na mjesta s kojih mogu štititi “svoje” mreže. Kako se predmet razvlači dovoljno dugo da javnost izgubi interes, a pravosudni sistem zamor. Kako se medijski prostor zatrpava spinovima, patriotizmom i pričama o “napadima na narod”, kako bi se prikrilo ono što je suština: krađa, trgovina utjecajem, zloupotreba položaja i organizovana pljačka javnih resursa.
To je moderna mafija u BiH – ona ne mora pokazivati silu da bi vladala. Dovoljno je da kontroliše novac, informacije, pristup javnim poslovima i političku zaštitu.
Kada istraga krene prema vrhu, sistem se odmah brani
U Bosni i Hercegovini postoji gotovo savršeno prepoznatljiv obrazac. Dok se hapse sitne ribe, sistem je glasan, ponosan i samouvjeren. Političari podržavaju institucije, konferencije za medije se nižu, a javnost dobija poruku da je pravna država živa. Međutim, onog trenutka kada se istraga počne približavati finansijerima, političkim pokroviteljima, vlasnicima sumnjivih imperija, ljudima iz vrha javnih firmi ili onima koji godinama žive od javnog novca bez jasnog porijekla bogatstva, klima se naglo mijenja.
Odjednom se aktivira čitav odbrambeni aparat sistema. Pojavljuju se proceduralne opstrukcije, “nestali” dokumenti, prebacivanje nadležnosti, medijski spinovi, politički pritisci na tužioce, priče o “montiranim procesima”, “stranim centrima moći”, “udarima na institucije”, “napadima na narod”, “napadima na entitet” ili “napadima na nacionalne interese”. Drugim riječima, čim se dotakne stvarni centar moći, kriminal prestaje biti samo pravosudno pitanje i pretvara se u političku krizu.
To nije slučajnost. To je dokaz da su mnoge mreže moći u BiH građene upravo na spoju politike, javnog novca i kriminalnih interesa. U takvom sistemu, zaštita pojedinca nije zaštita nevinosti – to je zaštita cijelog lanca.
Država kao alat za legalizaciju pljačke
Ako je nekada mafija zarađivala prvenstveno na švercu, danas se u Bosni i Hercegovini najveći novac pravi kroz poslove koji imaju pečat države. Javne nabavke, građevinski i infrastrukturni projekti, medicinska oprema, IT ugovori, koncesije, energetski projekti, eksploatacija prirodnih resursa, budžetski grantovi, urbanističke dozvole, zemljište – to su savremena bojišta na kojima se vodi prava borba za moć.
Tu više ne govorimo o “korupciji” kao izolovanom moralnom posrnuću pojedinaca. Govorimo o modelu upravljanja državom u kojem se javni novac sistematski preusmjerava prema privatnim mrežama bliskim vlasti, a zatim dijelom vraća u politički sistem kroz kampanje, kupovinu lojalnosti, zapošljavanje podobnih i održavanje čitavog klijentelističkog aparata. To je zatvoreni krug u kojem se kriminal ne pojavljuje kao devijacija, nego kao mehanizam raspodjele moći i novca.
U takvom poretku pošten privrednik nema šansu bez političke veze. Pošten službenik postaje smetnja. Pošten tužilac postaje meta. Pošten novinar postaje neprijatelj. A građanin postaje nijemi finansijer cijelog tog sistema – kroz poreze, račune, doprinose i život u zemlji koja mu uzima novac da bi njime hranila privilegovane mreže.
Najprljaviji štit mafije u BiH zove se patriotizam
U Bosni i Hercegovini kriminal dobija dodatnu snagu onog trenutka kada se sakrije iza nacionalne retorike. To je vjerovatno najotrovniji mehanizam od svih. Čim se otvori pitanje odgovornosti nekog političkog centra moći, javnosti se vrlo brzo podmeće priča o ugroženosti naroda, entiteta, kantona, vjere ili same države. Umjesto razgovora o milionima, javnim poslovima, zemljištu, vezama s podzemljem i političkim pokroviteljstvima, fokus se prebacuje na “odbranu kolektivnog interesa”.
Tako se mafija u BiH ne brani argumentima, nego zastavama. Ne štiti se zakonima, nego emocijama. Ne opstaje zahvaljujući povjerenju građana, nego zahvaljujući njihovom strahu da će “njihovi” izgubiti moć ako se dirne u korumpirane centre vlasti. I upravo zbog toga je obračun s organizovanim kriminalom u Bosni i Hercegovini teži nego u funkcionalnim državama: ovdje kriminal nije samo sigurnosni i ekonomski problem, nego i političko-identitetski alat.
Pravosuđe pod pritiskom, javnost umorna, a moćnici sve bogatiji
Kad god se pojavi tračak nade da bi neka ozbiljna istraga mogla dotaknuti vrhove sistema, slijedi poznati scenario. Najprije dolazi relativizacija. Potom spin da je riječ o političkom progonu. Zatim se javnost zatrpava novim krizama, nacionalnim tenzijama, sukobima lidera i medijskim dimnim bombama. Vrijeme prolazi, predmeti se razvlače, optužnice se tope, svjedoci mijenjaju iskaze, a oni koji su bili pod sumnjom često iz svega izlaze jači, bogatiji i politički otporniji.
To je možda i najporaznija slika Bosne i Hercegovine: zemlja u kojoj afere više ne ruše karijere, nego ih nerijetko dodatno učvršćuju. Zemlja u kojoj sumnjivi kapital nije prepreka za društveni uspon, nego često njegova ulaznica. Zemlja u kojoj se moralni sunovrat prodaje kao politička snalažljivost, a sistemska pljačka kao “sposobnost upravljanja”.
Mafija neće biti poražena dok BiH ne prizna da je mafija već za stolom
Najveći problem Bosne i Hercegovine nije to što ne zna ko su kriminalci. Problem je što prečesto zna, ali nema političke, institucionalne i društvene volje da ih zaista dotakne ako su dovoljno visoko pozicionirani. Lakše je organizovati konferenciju o borbi protiv korupcije nego objasniti kako isti ljudi godinama dobijaju javne poslove. Lakše je hapsiti sitne igrače nego otvoriti pitanje političko-kriminalnih pokroviteljstava. Lakše je govoriti o reformama nego raskinuti veze između stranaka, javnih preduzeća, lokalnih moćnika, tajkuna i dijelova sigurnosnog aparata.
Bosna i Hercegovina neće ozbiljno udariti na mafiju dok ne prestane glumiti da je mafija samo u podrumima i na ulici. Mafija u ovoj zemlji sjedi i u kancelarijama, komisijama, upravnim odborima, pregovaračkim sobama, javnim funkcijama i mrežama ljudi koji se nikada neće nazvati kriminalcima, iako bez njih kriminal ne bi imao ni kičmu ni zaštitu.
Problem nisu samo kriminalci, nego država koja ih predugo trpi, štiti ili imitira
Bosna i Hercegovina danas nije taoc samo mafije u klasičnom smislu te riječi. Ona je taoc sistema koji je predugo tolerisao, hranio i normalizirao spoj politike, javnog novca, privatnog interesa i kriminalne logistike. Problem nisu samo ljudi koji kradu, peru novac, trguju utjecajem i grade imperije na javnoj sirotinji. Problem je i država koja prečesto izgleda kao da s njima pregovara, sarađuje ili pred njima uzmiče.
Dok god se u BiH bude slavilo hapšenje sitnih riba, a šutjelo o onima koji iz pozadine upravljaju mrežama moći, ništa suštinski neće biti promijenjeno. Dok god političke elite budu glumile borce protiv korupcije, a istovremeno proizvodile sistem u kojem korupcija i organizovani kriminal cvjetaju, ova zemlja će ostati zarobljena između lažne reforme i stvarne pljačke.
I zato je krajnje vrijeme da se prestane lagati javnost. Mafija u Bosni i Hercegovini nije samo u podzemlju. Ona je za stolom. Ponekad u skupom odijelu, ponekad iza stranačkog logotipa, ponekad iza direktorske funkcije, ponekad iza patriotske parole. A dok god država ne bude spremna da udari i na te ljude – na one koji upravljaju budžetima, pišu pravila, dijele tendere i zaklinju se u zakone koje istovremeno pretvaraju u alat vlastite zaštite – svaka priča o borbi protiv mafije ostat će samo još jedna predstava za javnost.
