Političke parole o stabilnosti sudaraju se s matematikom duga: pola milijarde eura uzeto je da bi se vratilo staro i preživjela budžetska rupa — ali po znatno skupljoj cijeni.
Republika Srpska ponovo je posegnula za međunarodnim tržištem kapitala — i to u trenutku kada je cijena novca osjetno porasla. Emisija obveznica vrijedna 500 miliona eura na Londonskoj berzi na prvi pogled djeluje kao rutinska finansijska operacija. Međutim, detalji otkrivaju mnogo ozbiljniju sliku: novo zaduženje služi prije svega za zatvaranje starih dugova i održavanje budžeta na površini.
Dug na dug: finansijska spirala bez izlaza?
Suština ovog aranžmana je jednostavna — i zabrinjavajuća. Veći dio prikupljenih sredstava biće iskorišten za vraćanje ranijeg duga od 300 miliona eura koji dospijeva već ovog mjeseca, dok ostatak ide na pokrivanje budžetskog deficita.
Drugim riječima, ne radi se o investiciji u razvoj, već o klasičnom refinansiranju: uzima se novi kredit da bi se zatvorio stari.
Takva praksa nije neuobičajena u svijetu javnih finansija, ali postaje problematična kada dolazi uz rastuće kamate i sve teže uslove zaduživanja — što je upravo slučaj sada.
Skupa pozajmica: cijena raste, manevarski prostor se sužava
Nova emisija nosi nominalnu kamatnu stopu od 6,25 posto. No stvarni trošak je još veći. Obveznice su prodate ispod nominalne vrijednosti, pa efektivni prinos za investitore doseže oko 6,5 posto godišnje.
To znači da Republika Srpska danas plaća značajno skuplji novac nego ranije. Za poređenje, emisija iz 2021. godine nosila je kamatu od 4,75 posto — razlika koja jasno pokazuje koliko su se uslovi zaduživanja pogoršali.
Na iznos od 500 miliona eura, godišnje kamate iznose oko 31 milion eura. Tokom pet godina otplate, samo na kamate biće isplaćeno više od 150 miliona eura. Ukupan račun penje se na približno 650 miliona eura.
“Dobra vjera” umjesto garancija
Jedan od najintrigantnijih aspekata ovog zaduženja jeste činjenica da se radi o neosiguranim obveznicama.
To znači da investitori nemaju nikakav konkretan zalog — nema državne imovine koja garantuje naplatu. Sve se svodi na povjerenje da će Republika Srpska iz budžeta moći servisirati svoje obaveze.
Drugim riječima: milijarda maraka duga počiva na “dobroj vjeri”.
Šta ako stvari krenu po zlu?
U slučaju problema s otplatom, situacija postaje pravno i finansijski složena. Investitori koji drže najmanje četvrtinu emisije mogu zahtijevati trenutnu isplatu kompletnog iznosa, ali pojedinačni ulagači nemaju tu moć.
Istovremeno, većina može odlučiti da se takav zahtjev poništi ako procijeni da su problemi privremeni.
Dodatni sloj neizvjesnosti leži u činjenici da vlasti nisu obavezne da ove obaveze stavljaju u prioritet u odnosu na druge dugove. U kriznom scenariju, to otvara prostor za selektivno servisiranje obaveza.
Rizici jasno napisani — ali pitanje je ko ih čita
Zanimljivo je da su u dokumentima emisije detaljno navedeni svi ključni rizici. Među njima su političke tenzije u Bosni i Hercegovini, složen institucionalni sistem, ali i potencijalni sukobi nadležnosti između različitih nivoa vlasti.
Naglašava se i zavisnost od međunarodnih finansijskih tržišta — što znači da će sposobnost vraćanja ovog duga u velikoj mjeri zavisiti od mogućnosti novog zaduživanja u budućnosti.
Drugim riječima, sistem funkcioniše dok god postoji neko spreman da ponovo posudi novac.
U dokumentima se spominju i ekonomski rizici poput inflacije, sporijeg rasta i fiskalnih pritisaka, kao i pravne prepreke koje bi mogle otežati eventualnu naplatu putem stranih sudova.
Investitori znaju u šta ulaze — ali po kojoj cijeni?
Ova emisija pokazuje da investitori nisu slijepi za rizike — ali su spremni da ih prihvate uz višu kamatu.
Za Republiku Srpsku to znači jedno: novac je i dalje dostupan, ali po sve nepovoljnijim uslovima.
I dok vlasti ovakve poteze predstavljaju kao znak finansijske stabilnosti, brojke govore drugačije. Dug se ne smanjuje — on se produžava, prepakira i poskupljuje.
Na kraju, ostaje ključno pitanje: koliko dugo sistem može funkcionisati na principu vraćanja starog duga novim — i ko će na kraju platiti račun?
Jer jedno je sigurno: “dobra vjera” nikada nije bila jeftina.
