Dvanaest godina čekanja stalo je u jednu noć.
Dvanaest godina nade i razočaranja. Dvanaest godina u kojima smo nakon svakih kvalifikacija govorili: "Možda će biti bolje sljedeći put." Dvanaest godina u kojima smo slavili male pobjede, tugovali zbog propuštenih prilika i nikada, baš nikada, nismo prestali vjerovati.
Večeras imamo odgovor na pitanje koje nas je pratilo svih ovih godina: hoćemo li ikada ponovo dočekati da Bosna i Hercegovina zaigra na najvećoj fudbalskoj pozornici?" Večeras imamo odgovor.
Hoćemo.
I taj trenutak je stigao.
Dok sat bude otkucavao prema 21 sat, u mnogim domovima širom Bosne i Hercegovine sve će stati. Utihnut će svakodnevne brige, odgodit će se obaveze, telefoni će nakratko izgubiti važnost. Pogledi će biti uprti prema Torontu, prema stadionu BMO Field, gdje će naši Zmajevi istrčati na teren protiv domaćina Kanade.
Ali večeras na teren neće izaći samo jedanaest igrača.
Iza njih će stati milioni ljudi.
Stajat će djeca koja će prvi put obući dres reprezentacije i osjetiti kako srce brže kuca dok svira himna. Stajat će roditelji koji će svojoj djeci pričati gdje su bili kada je Bosna i Hercegovina igrala u Brazilu 2014. godine. Stajat će oni koji su ostali u domovini, ali i oni koji su život potražili daleko od nje, noseći Bosnu i Hercegovinu u uspomenama, jeziku i svakodnevnim razgovorima.
Od Sarajeva do Bihaća. Od Tuzle do Mostara. Od Banje Luke do Goražda. Od Beča, Stuttgarta i Malmöa do Chicaga, Melbournea i Toronta. Večeras granice neće postojati. Postojat će samo jedna zastava, jedan grb i jedna želja.
Da naši momci pokažu svijetu ko su.
Ova generacija već je ispisala historiju. Sam plasman na Svjetsko prvenstvo ogroman je uspjeh za zemlju koja je mnogo puta padala, ali se uvijek iznova podizala. Međutim, oni ne žele biti fusnota niti lijepa priča koja će se prepričavati nekoliko dana.
Oni žele više.
Žele dokazati da Bosna i Hercegovina pripada među najbolje. Da se za našu zemlju ne vežu samo teške teme i podjele, nego i hrabrost, talent, zajedništvo i inat koji nas je toliko puta održao.
Jer Zmajevi nikada nisu birali lakši put.
Ni ovaj nije bio takav.
Povrede su nas pogodile onda kada smo najmanje željeli. Nidal Čelik neće moći pomoći saigračima na ovom Mundijalu. Haris Tabaković propušta večerašnji susret. Kapiten Edin Džeko i Ivan Šunjić vratili su se treninzima, ali će vjerovatno svoju priliku čekati s klupe.
Neko bi rekao da su to problemi koji ruše snove.
Ali oni koji poznaju ovu reprezentaciju znaju da se upravo u najtežim trenucima rađala njena najveća snaga.
Koliko smo puta bili otpisani?
Koliko puta su nam govorili da ne možemo?
Koliko puta smo ustajali nakon poraza i počinjali ispočetka?
Bosna i Hercegovina nikada nije bila priča o savršenim okolnostima. Ona je priča o ljudima koji nastavljaju dalje uprkos svemu.
Zato večeras protiv Kanade ne igramo samo utakmicu.
Igramo za dječake koji na školskim igralištima sanjaju da jednog dana obuku dres sa ljiljanima i državnim grbom. Igramo za roditelje koji su svoju djecu učili da vole zemlju iz koje potiču, ma koliko daleko od nje živjeli. Igramo za navijače koji su ostajali uz reprezentaciju kada nije bilo razloga za slavlje, vjerujući da će doći neki bolji dani.
Obucite dres, zaboravite probleme:Nova forma političkog jedinstva u BiH
Igramo za sve one koji su čekali ovaj trenutak.
Za one koji su slavili pobjede, ali i za one kojih danas više nema među nama, a koji su sanjali da ponovo vide Bosnu i Hercegovinu na Svjetskom prvenstvu.
Večeras će mnogi pustiti suzu kada krene himna.
I neće to biti suze slabosti.
Bit će to suze ponosa.
Jer bez obzira na rezultat, malo je stvari koje mogu ujediniti ovu zemlju kao reprezentacija Bosne i Hercegovine. U tim trenucima ne pitamo ko je ko, odakle je i kako se preziva. Postajemo samo navijači. Ljudi koji žele isto – da se bore naši momci i da dostojno predstavljaju zemlju koju volimo.
Zato, Zmajevi, izađite na teren bez straha.
Ne bojte se imena protivnika, punih tribina ni veličine pozornice. Ovo je trenutak koji ste zaslužili svojim radom, odricanjem i vjerom.
Igrajte srcem.
Borite se za svaku loptu, za svaki duel i svaki metar terena. Ostavite posljednji atom snage u dresu koji nosite, jer iza tog grba stoji čitav jedan narod.
Rezultat će ostati zapisan u statistici. Tabele će se mijenjati, rekordi rušiti, a godine prolaziti.
Ali hrabrost, zajedništvo i ponos koje pokažete ostat će zauvijek urezani u sjećanje ljudi koji vas večeras gledaju.
Cijela Bosna i Hercegovina večeras diše kao jedno.
Dvanaest godina smo čekali ovaj trenutak. Dvanaest godina smo ga sanjali.
Sada je došao.
Sretno, Zmajevi.
I neka se, glasnije nego ikada, ponovo čuje pjesma koja nas spaja:
Volim te, Bosno i Hercegovino !!!
