Javno preduzeće „Putevi RS“ već godinama je pravi laboratorium finansijskih zloupotreba, gdje se arbitražni postupci koriste ne kao alat pravde, već kao sofisticirani instrument za izvlačenje novca iz budžeta Republike Srpske u privatne džepove.
Prema dostupnim podacima, u periodu od nekoliko prethodnih godina isplaćeno je više od 33 miliona maraka po arbitražnim presudama, od čega čak 28 miliona u razdoblju od 2016. do 2020. godine, kada je na čelu preduzeća bio lider DNS-a, Nenad Nešić.
Ako pogledamo cifre detaljnije, 2017. godine po arbitraži je isplaćeno nevjerovatnih 16,4 miliona KM, 2018. godine još 10,7 miliona, a 2019. godine dodatnih 853 hiljade KM. Godina 2020. donosi znatno manje isplate, što jasno pokazuje da je Nešić bio ključni akter ovog milionskog „pira“ na javni novac. Očigledno je da se sistem pod njegovim rukovodstvom koristio kao privatna kasa, dok građani Republike Srpske gledaju kako milioni odlaze u ruke privilegovanih preduzeća, bez kontrole, bez transparentnosti i, što je najgore, bez ikakvih posljedica za odgovorne.
Kako su arbitraže zloupotrebljavane? Tri su ključna scenarija:
Neizvršeni ugovori: Preduzeće dobije posao, ali ga ne realizuje, a potom traži naknadu putem arbitraže.
Odugovlačenje s dodjelom ugovora: Radovi poput zimskog održavanja puteva ostaju „u zraku“, a poslije se kroz arbitražu dogovaraju milionske cijene.
Angažman bez ugovora: Radovi se naručuju „po hitnom postupku“, a naknadno se arbitražno dogovara cijena.
U sva tri slučaja riječ je o situacijama koje po pravilu trebaju biti strogo regulisane i transparentne, ali u rukama direktora poput Nešića postaju savršen alat za pogodovanje.
Vlasnik „Niskogradnje Marjanović“, Goran Marjanović, jasno je rekao: „Ovo je čista zloupotreba direktora!“. I ne radi se tu o praznim optužbama. Službeni podaci potvrđuju da je ogroman novac otišao preduzećima poput „Prijedorputevi“, „Mrkonjićputevi“, „Romanijaputevi“, „Zvornikputevi“, „Hercegovinaputevi“, „Bijeljinaput“, „Srbinjeputevi“, „Nevesinjeputevi“, „Niskogradnja“ i „MG Mind“, te čak opštinama Kozarska Dubica i Novi Grad. Milioni su prelazili iz budžeta u privatne ruke, a odgovornost je ostala u magli.
Ono što dodatno otvara sumnju jeste činjenica da je Nenad Nešić po odluci Suda Bosne i Hercegovine bio u pritvoru u okviru istrage Tužilaštva BiH zbog primanja mita od pola miliona eura dok je bio na čelu „Puteva RS“. Dakle, ne radi se više samo o sumnji, već o jasnom obrascu korupcije, zloupotrebe položaja i institucionalnog kriminala.
Arbitraže, koje bi trebale biti instrument pravde, u ovom kontekstu postaju legalizovani instrument za isisavanje javnog novca. Dok građani Republike Srpske brojke i račune pažljivo prate, njihovi milioni odlaze u privatne džepove, dok direktor, politički moćnik i „čuvar“ javnog preduzeća, igra svoje igre, dok se nadzor svodi na formalnosti i „oznake transparentnosti“ koje ne pokrivaju suštinu zloupotrebe.
Da stvari budu jasne: Sistem je pokvaren kada javno preduzeće postane privatna igračka političara. Svaki građanin koji plaća porez učestvuje u ovim milionskim transferima – i to bez ikakve kontrole. Dok advokati i arbitri primaju simbolične naknade, milioni prolaze kroz preduzeće bez ikakvog nadzora i logike.
Ono što je posebno poražavajuće jeste da se nakon Nešićevog mandata arbitražni poslovi smanjuju i postaju transparentniji, što jasno pokazuje da je problem bio u rukama pojedinca, a ne u sistemu. Ovo je klasičan primjer kako politički moćnici koriste javna preduzeća kao bankomat, dok običan narod snosi troškove neodgovornosti i korupcije.
Zaključak je brutalno jasan: Javni novac nije privatna svojina, arbitraža nije sredstvo za ličnu korist, a svaki direktor koji se igra milionima građana mora biti sankcionisan. Sve drugo je institucionalizovana pljačka i ponižavanje građana Republike Srpske. Dok se ne uvede ozbiljan nadzor i transparentnost, svaki naredni milion u „Putevima RS“ može završiti na istom principu – u rukama pojedinaca, daleko od očiju javnosti.
