Mirza Ustamujić: "Preporod" ili Savršena Iluzija?
Ako je vjerovati Mirzi Ustamujiću, Energoinvest je na pragu čuda. Kompanija koja je godinama tugovala na ivici propasti, sada se pod njegovim vodstvom vraća u obliku poslovnog giganta. Dobit od sedam miliona maraka u prvom kvartalu 2025. i povećanje tržišne kapitalizacije gotovo pet puta u manje od godinu dana – zvuči kao bajka. Ali da li je to stvarna priča ili samo još jedna politička manipulacija i marketinški trik?
Ustamujić, koji je poznat po svojoj sklonosti da svaki problem pretvori u priliku, ovog puta ne preza od prekomjernih pohvala. Sve, naravno, zvuči sjajno dok se ne pogleda dublje. Pitanje koje se postavlja nije kako je Ustamujić ostvario "pobjednički" rezultat, već koliko od tih impresivnih brojki ima stvarne osnove.
Naime, Ustamujić ne propušta priliku da ponovi floskule o "odgovornom upravljanju" i "optimazaciji procesa", ali nijednom riječju ne spominje šta je tačno učinio kako bi zaista obnovio temelje kompanije. Je li smanjenje operativnih troškova za 17,6% doista rezultat strateškog genija, ili je jednostavno pitanje smanjenja broja radnika i odustajanja od strateških investicija koje su energoinvestovoj kompaniji donijele dugoročnu stabilnost?
Priča o napretku Energoinvesta je sama po sebi čudna – izvoz u Njemačku, Belgiju, Veliku Britaniju, Španiju, Litvaniju i Brazil, i otvaranje predstavništva u Turskoj. Ustamujić najavljuje da je to tek početak, a sve to u kontekstu kompanije koja je posljednjih godina bila više poznata po svojim finansijskim dubiozama nego po uspjesima. Je li riječ o stvarnom oporavku, ili o pokušaju maskiranja loših poslovnih odluka i loše prošlosti kroz privremene uspehe?
Kao vrhunski manipulator, Ustamujić se sve vrijeme oslanja na priču o restrukturiranju i izbjegavanju kazni u Alžiru i Tanzaniji, kao i na hvalisanje o suradnji s Turskom, SAD-om, Velikom Britanijom i Njemačkom. No, što to zaista znači za običnog radnika Energoinvesta? Koji su stvarni efekti tih suradnji na svakodnevno poslovanje, a ne samo na Ustamujićevu osobnu promociju? Ako smo do sada svi primijetili, kompanija se povremeno povukla iz ključnih tržišta, a sada uvidimo da se vraća na ta ista tržišta, samo s novim "brendom". Ustamujićeve priče o rastu i ambicijama zvuče poput naručenih političkih govora, punih bombastičnih obećanja i nejasnih obećanja o boljoj budućnosti.
A o planovima za otvaranje nove fabrike u Sarajevu? To je još jedan marketinški trik. S obzirom na to da je "novi Energoinvest" još uvijek ispod radara kada su u pitanju stvarni infrastrukturni projekti, teško je povjerovati da je izgradnja fabrike u Sarajevu nešto više od propagande. Ustamujić se skriva iza riječi "strategija" i "visoki ciljevi", ali ni riječi o stvarnim potezima i konkretnim planovima.
Ustamujićevo hvalisanje o rastu tržišne kapitalizacije i uspjehu na tržištu, dok kompanija pokušava oprati svoju prošlost, više je šteta nego korist. Da li je zaista moguće za nekoliko mjeseci izgraditi toliku tržišnu vrijednost bez stvarnog temelja? Očito je da Ustamujić koristi sve svoje političke i marketinške kontakte da prikrije stvarnu sliku – jednu koja govori o lošem upravljanju, nespretnoj reorganizaciji i još nesigurnijoj budućnosti.
Na kraju, cijela priča o "oporučenju" Energoinvesta pod Ustamujićem djeluje više kao predstava za javnost nego kao stvarni poslovni uspjeh. Možda ćemo, za nekoliko godina, saznati što se zapravo krije iza tih brojki – ali do tada, sigurno ćemo biti bombardirani novim pričama o “usponima” i “procvatu”. No, sve ovo ostavlja jedno pitanje: hoće li Energoinvest zaista postati lider na tržištu, ili će biti samo još jedan slučaj kako manipulacija, marketing i političke igre mogu prevariti tržište?
