Trebalo je da bude epski.
Trebalo je da bude veličanstven.
Trebalo je da bude „narod kaže NE presudi“, da zagrmi Banja Luka, da se crveni barjaci zavijore, da horno odjekne „Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine“… A onda – ništa.
Ni truba, ni bubanj, ni sendvič.
Miting podrške Miloradu Dodiku, predsjedniku Republike Srpske (još uvijek, ali ne zna se do kada), trebao je biti spektakl u četvrtak, 7. avgusta. Kamioni puni simpatizera, autobusi iz Mrkonjića, pioniri iz Trebinja, mladenci iz Laktaša… bar tako je pisalo u Viber porukama koje su SNSD-ovi aktivisti neumorno slali. Ali sve se završilo na – molitvi da niko ne pita šta se desilo.
Od pompe do potopa
SNSD-ova viber diplomatija se, očito, nije uspjela pretvoriti u fizičku realnost. Nema mitinga, nema skupštine, nema ni jadnog štanda sa promotivnim materijalom. Nema ni Milorada. Barem ne onog hrabrog, galamdžije sa bine – ostao je samo onaj tihi Milorad, što preko advokata moli Sud BiH da mu zatvorsku kaznu od godinu dana zamijeni novčanom. Jer zatvor je za sirotinju, a „institucije RS-a“ ipak najviše voli s distance – recimo iz Laktaša ili sa tajnog aerodroma za povlačenje kad zagusti.
A zašto miting nije održan?
Zato što se „narod“ ne da više uvući u Dodikove političke sapunice. Jer narod je konačno pročitao scenario – uvijek ista priča: haos, galama, sukobi, pa pozivi na jedinstvo i „istorijsku borbu“, a iza kulisa – štimovanje računa, sređivanje kazni i potraga za spasom u kešu.
Previše lojalnih – na Maldivima
I kada se „partija“ nadala da će narod, barem ovaj put, istrčati na ulicu i vikati „Mi smo uz Milu!“, dogodilo se ono što se već desilo i sa elektroprivredom, zdravstvom i školstvom – raspalo se. Radnici koji su trebali dobiti „plaćeni četvrtak“ i „slobodni petak“ za dolazak u Banja Luku shvatili su da je isplativije otići na roštilj u vikendicu nego stajati na plus 35 i nositi transparente koje su pisali članovi Omladinske organizacije SNSD-a pod prijetnjom da će im „otkaz doći faksom“.
A oni najvjerniji – poslovni partneri, tajkuni, zeta-savetnici, kumovi i pokrovitelji? E ti su trenutno zauzeti – jedni u Bodrumu, drugi u Dubaiju, treći na Pelješcu. I dok se Dodik znoji u toploj pravosudnoj čorbi, njih boli briga da li će mu „nacionalni ponos“ spasiti povorka sa crvenim majicama i jeftinim zviždaljkama.
Otkazivanje mitinga: SNSD-ov stid ili panična kalkulacija?
Prema riječima Ognjena Bodiroge iz SDS-a, sve se svelo na opipavanje pulsa naroda – i narod je, očigledno, mrtav-hladan. Igor Crnadak iz PDP-a ide još dalje – tvrdi da SNSD više nema ni snagu ni hrabrost za radikalizaciju. Jer korak dalje znači još jedno krivično djelo, još jednu prijavu i još jedan momenat istine pred sudom.
A kad više ni miting ne možeš da organizuješ bez straha da će ti ambasador iz Pariza ili Brisela uputiti ozbiljan pogled, jasno ti je da ti nije više vrijeme mitinga, već vremena za advokata, sendvič i flašu „Brandy RS“ – za smirenje, naravno.
A gdje je Dodik?
Dodik – koji navodno ne priznaje Sud BiH – uredno je poslao papir Sudu BiH. Onaj papir gdje moli da mu se zatvor zamijeni za novac. Toliko o „borbi za RS“, „odbrani institucija“ i „neustavnom Sudu“. Kad stigne poziv – Milorad zna proceduru. Prvo Viber grupa, pa advokat, pa molba. A narod? On neka šalje poruke podrške preko Facebooka.
Kristijan Šmit, kojeg Dodik „ne priznaje“, već je pomrsio konce njegovoj stranci jer je zamrznuo budžetske isplate SNSD-u. I sad se, ironično, čeka da možda isti taj Šmit postane najbolji saveznik u pokušaju da se Dodik spasi – jer ko zna, možda mu i on oprosti dug kao što je oprostio raznim savjetnicima iz Bratunca.
Mitinga nema. Naroda nema. Poštovanja nema. Samo tišina, strah i molbe.
SNSD je iz lavljeg skoka pao u mišju rupu. Dodik se pretvorio iz „vođe srpskog naroda“ u čovjeka koji se skriva iza papira. A oni što su se bogatili uz njega – sad se brčkaju na Bahamima, puštajući ga da sam sakuplja potpise podrške.
Ili kako bi to Milkica Milojević precizno rekla: „Premalo je pionira da popune miting, a previše je miliona da bi se vraćali s odmora.“
Samo je pitanje: Hoće li neko doći da ga spasi – ili je miting tišine početak njegovog političkog kraja?
