Bombardovanja nisu srušila iransku vlast, ali su mu dala politički prostor za disanje, dok se san o boljem sporazumu od Obaminog čini daljim nego ikad danas.
Od prvog dana eskalacije krize s Iranom branili smo jednostavnu tezu: problem Irana nije samo njegov nuklearni program, već sama priroda režima koji vodi zemlju. Svako ko je mislio da će nekoliko sedmica bombardovanja natjerati Teheran na kapitulaciju ili ga automatski dovesti za pregovarački sto, nije razumio složenost Islamske Republike.
Historija upravo to dokazuje.
Umjesto slabljenja, iranski režim je iskoristio vojni sukob za učvršćivanje svoje unutrašnje kontrole. Svaka bomba bačena iz inostranstva korištena je kao propaganda za podsticanje narativa o "neprijateljskom okruženju", utišavajući kritičke glasove i prisiljavajući dio društva da se uskladi s vanjskom prijetnjom. Ovo je klasični mehanizam kojim autoritarni režimi opstaju.
Zato smo dosljedno tvrdili da stvarne promjene u Iranu ne mogu doći od raketa, već od samog iranskog naroda. Protesti koji su potresli zemlju nakon smrti Mahse Aminija dokazali su da postoji društvo koje zahtijeva slobodu, reforme i kraj teokratskog režima. Upravo tu energiju Zapad treba politički, diplomatski i ekonomski podržati, a ne zamijeniti je vojnim sukobom koji je režimu dao politički kisik.
Paradoks je jasan. Ono što je počelo retorikom o "promjeni ravnoteže" na kraju je Teheranu dalo najjači argument za suzbijanje domaće opozicije u ime nacionalne sigurnosti.
Čak se čini da je i Trumpova administracija shvatila ograničenja strategije sile. Vojni ciljevi se mogu pogoditi, ali političke promjene se ne mogu nametnuti iz zraka. Ako je cilj bio prisiliti Iran da prihvati nove uslove ili promijeni svoje strateško ponašanje, dosadašnji rezultati ne podržavaju to očekivanje.
Diplomatske perspektive ostaju podjednako nejasne. Povratak na pregovarački model iz godina Obamine administracije čini se težim nego ikad. Nepovjerenje se produbilo, strane su udaljenije, a svaka nova runda pregovora održala bi se u klimi daleko neprijateljskijoj od one koja je dovela do nuklearnog sporazuma iz 2015. godine.
U konačnici, Bliski istok se ne mijenja sloganima ili trijumfalističkim deklaracijama. Mijenja se samo kada se shvati politička stvarnost regije i dinamika društava koja je čine.
Stoga je dosadašnji bilans gorak. Mnogo retorike. Mnogo prijetnji. Mnogo bombardovanja.
I vrlo malo promjena.
Ostaje da se vidi da li je cilj bio slabiji, kompromisno orijentisani Iran. Ako je cilj bio okončanje režima, dosadašnji razvoj događaja ukazuje na suprotno: Iran je pronašao novi razlog da pojača kontrolu.
Možda je to najveća lekcija ove krize. Autoritarni režimi se ne nužno ruše vanjskim vojnim pritiskom. Oni se često mijenjaju tek kada izgube legitimitet u očima svojih građana. I tu je trebala biti usmjerena strategija Zapada.
U suprotnom, cijeli ovaj sukob riskira da bude zapamćen samo po jednostavnom zaključku:
Mnogo buke ni oko čega.
