Mnogo ruku, malo obraza: Parlamentarna kultura u BiH tone dublje od statistike
Ako bi neko danas pokušao napraviti panoramsku fotografiju političke kulture u trima najvažnijim parlamentima u Bosni i Hercegovini – Parlamentarnoj skupštini BiH, Narodnoj skupštini RS i Parlamentu FBiH – rezultat bi bio sumoran, mutan i ne baš za javno izlaganje. To tvrde i domaći i nizozemski istraživači iz Centra za sigurnosne studije BiH i Centra za evropske sigurnosne studije, koji su u Sarajevu predstavili analizu parlamentarnog nadzora sigurnosnog sektora. Ali realno, sve što su izgovorili samo je akademski prevedeno ono što građani već godinama govore – „naš parlamentarni cirkus odavno je prešao sve granice“.
Tri parlamenta, tri dijagnoze
Prema nalazima istraživačkog tima, u Parlamentarnoj skupštini BiH dominira površnost. U Federaciji BiH – „beznačajno ponašanje“, što je uljudan način da se kaže da mnogi poslanici ne bi primijetili ni da im prijeti politička meteorologija, a kamoli ozbiljni sigurnosni izazovi. Dok je u Narodnoj skupštini RS dijagnoza još direktnija: poslušnost vlasti do mjere u kojoj je parlament tek scena za formalno glasanje.
Posebno je indikativno da se Parlamentarna skupština BiH u javnoj memoriji posljednjih sedmica nije upamtila po nekom političkom iskoraku, reformi ili važnoj odluci – nego po viralnoj sceni u kojoj je zastupnica sjedila u krilu stranačkog kolege i ministra finansija. Ozbiljnost institucija? Ostavljena na pauzi.
A sigurnost?
I tu slika nije ljepša. Bosna i Hercegovina, zemlja sa 14 parlamenata i ukupno 638 plaćenih zastupnika, ima hronično slab parlamentarni nadzor nad sektorom sigurnosti. U državi u kojoj se tragedije nižu, a koruptivne afere iskaču tempom novogodišnje rafalne paljbe petardi, građani sve više shvataju da oni koji bi trebali biti prvi filter – zapravo najčešće spavaju na straži.
Neaktivnost, selektivni pristup i površnost nadzora doveli su do toga da se, kako ističu analitičari, izostaje ozbiljna preventiva. Građani sigurnosne informacije često dobijaju kasno, nedovoljno ili nikako. Kad se nešto desi – svi se čude. Kad treba spriječiti – niko nije nadležan.
Parlamentarna matematika: 638 ljudi, a rezultata kao da ih je šest
Istraživači su u studiji „Mnogo ruku, malo rezultata“ jasno naveli: parlamenti u BiH u suštini ne rade ono što bi im trebalo biti osnovna dužnost – da nadziru izvršnu vlast. Da pitaju, kopaju, traže izvještaje, pozivaju na odgovornost, postavljaju crvene linije.
Umjesto toga, građani imaju sve veći osjećaj da je Parlament postao publika, a ne kontrolor; pasivni posmatrač, a ne korektiv. I da je jaz između građana i njihovih izabranih predstavnika širi nego autoput od Banja Luke do Prijedora.
Sistem komplikovan, volja još komplikovanija
Da stvari budu gore, parlamentarni nadzor nad sigurnosnim sektorom blokira i sam ustavno-politički sistem BiH – rascjepkan, spor, kontradiktoran. Ali istraživači dodaju: nijedan sistem, ma koliko kompleksan, nije toliko problematičan kao – nedostatak političke volje.
Kad volje nema, ni najmoderniji zakoni ne znače ništa. A kad je volja svedena na „čekanje instrukcija iz centrale“, onda parlament ni ne liči na parlament, nego na produženu ruku kabineta.
Zaključak bez uljepšavanja
Slika koju danas imamo nije samo ružna – postaje opasna. Kad su parlamenti površni, pasivni, poslušni ili jednostavno nezainteresirani, država postaje ranjiva. Demokratski mehanizmi korodiraju. A građani se osjećaju sve udaljenije od institucija koje — formalno — rade u njihovo ime.
Zato pitanje koje ostaje visjeti u zraku nije akademsko nego krajnje praktično: Ako 638 ljudi ne može osigurati ozbiljan nadzor, ko onda može?
