Prošla su četiri mjeseca od kako je ugašen jedan mali život. Četiri mjeseca od kada je osmijeh djevojčice Esme Subaša Kaljanac nestao zauvijek, ostavivši za sobom tišinu koju nijedan roditelj ne bi smio čuti. Tišinu prazne dječije sobe, tišinu ugašenih koraka, tišinu koja vrišti pitanje: “Kako?”
Esma je bila dijete. Veselo, razigrano dijete. Dan prije smrti vozila je bicikl, igrala se bezbrižno, bila zdrava. Dan kasnije – nije je više bilo. Za manje od 12 sati od prijema u sarajevsku Opću bolnicu “Prim. dr. Abdulah Nakaš”, Esma je preminula. Bez borbe. Bez pokušaja da joj se život spasi. Bez osnovne ljudske brige.
Njena majka, Merhunisa Subaša Kaljanac, danas progovara – ne samo kao majka koja tuguje, nego kao majka koja optužuje. Njena objava nije politički pamflet, nije žalopojka, nije izljev bijesa – to je krik žene kojoj su u jednoj noći slomili srce, a naredna četiri mjeseca pokušali prodati šutnju kao pravdu.
“Doktorica koja je liječila Esmu – nije prepoznala stanje, nije reagovala. Nije bilo borbe za Esmu. Samo propust za propustom. Danas ta ista doktorica radi na neonatologiji ASA bolnice – sa tek rođenim bebama”, napisala je Esmina majka.
U njenim riječima odzvanja gorko razočaranje, ne samo u pojedince, već u cijeli sistem. Porodica je kontaktirala i ASA bolnicu, tražeći odgovornost, istinu, bilo kakav znak savjesti. Ali odgovor koji su dobili bio je hladan, institucionalno precizan i ljudski prazan: “Nije kriva dok se ne dokaže.”
“Drugim riječima: može liječiti, dok nekom drugom djetetu ne bude kasno.”
Esma nije dobila šansu. Druga doktorica, koja je trebala biti tu tokom noćne smjene – nije ni ušla u sobu. Niti jednom. Medicinske sestre koje su trebale nadgledati stanje, pružiti osnovnu pažnju, reagovati – nisu bile tu kada je bilo najvažnije. Ili su – kako majka kaže – birale da ne vide.
“Esma je otišla jer sistem nije reagovao. Nije pazio. Nije mario.”
Ova objava je više od priče o jednom djetetu. Ovo je optužnica protiv jedne bolnice, jednog sistema, jednog društva koje je oguglalo na smrt, oguglalo na bol, oguglalo na odgovornost. To je poziv na buđenje – jer dok svi šute, roditelji broje dane bez djece, a oni koji su zakazali – i dalje rade, i dalje nose bijele mantile i dalje uživaju imunitet pod plaštom institucija koje štite sebe, a ne živote.
“Ovo je opomena. Da više nijedno dijete ne ode iz bolnice bez razloga. Da roditelji znaju – nije svako ko nosi bijeli mantil zaslužio povjerenje. I da institucije znaju – čekanje presude ne spašava živote.”
Merhunisa i njena porodica najavljuju da neće stati. Najavljuju istinu, traže odgovornost, žele da nijedno drugo dijete ne doživi Esminu sudbinu, i nijedna druga majka ne piše ovakav tekst. Ne zato što traže osvetu, nego zato što traže minimum čovječnosti – istinu, priznanje, odgovornost.
Za Esmu.
Za istinu.
Za svu djecu koja su bolesna, a nemaju sreće da budu liječena od onih koji još znaju šta znači – briga.
Jer ako ne reagujemo sada, kad će doći red na drugo dijete – i drugu majku koja će slomljenim glasom morati reći ono što Merhunisa danas govori:
“Moje dijete je umrlo jer sistem nije mario.”
