U normalnim državama mostovi služe da povezuju ljude. U Bosni i Hercegovini mostovi služe političarima da ucjenjuju jedni druge, blokiraju institucije i preko tuđeg straha izvlače milione.
Kada se dio mosta na Graničnom prelazu Bosanska Gradiška urušio usred noći, reakcija vlasti nije bila pitanje: “Ko je odgovoran?” Niko nije pitao zašto infrastruktura propada, gdje su završile godine budžeta, tendera, akciza, kredita i silnih miliona koji su navodno ulagani u puteve i sigurnost građana. Nije bilo ni ostavki, ni vanrednih inspekcija, ni hapšenja zbog mogućeg nemara.
Ne. U Bosni i Hercegovini rušenje mosta nije sigurnosni problem. To je politička prilika.
I to kakva.
Most nije ni pao kako bi se spasili životi, nego kako bi se spasili politički interesi. Rupa u ogradi postala je rupa kroz koju treba progurati još jednu ucjenu Federaciji Bosne i Hercegovine. Jer u ovoj zemlji čak ni beton ne puca slučajno – puca onda kada nekome zatreba novi alat za pritisak.
Godinama novi granični prelaz stoji završen, ali zaključan političkim vetima i blokadama. Predstavnici Republike Srpske u Upravnom odboru Uprave za indirektno oporezivanje mjesecima drže sistem kao taoca, odbijajući dogovor o raspodjeli prihoda od PDV-a. Federaciji BiH duguju stotine miliona maraka, ali umjesto da vrate novac koji pripada građanima, oni su pronašli savršenu taktiku: blokiraj sve dok ne nastane kriza, a onda krizu pretvori u monetu za potkusurivanje.
I gle čuda – baš kada treba otvoriti pitanje dugova, baš kada pritisak raste, baš tada most “slučajno” popušta.
Previše simbolike za slučajnost.
A onda kreće poznata predstava. Hitne sjednice. Dramatični sastanci. Političari zabrinutih lica. Medijski spinovi. Telefonske konsultacije. I uvijek ista meta – pritisni onoga ko još nije popustio. Ovaj put reflektori su usmjereni prema Zijadu Krnjiću, od kojeg se očekuje da digne ruku, potpiše kompromis i još jednom omogući da Federacija plati cijenu “stabilnosti”.
U prevodu: da građani Federacije opet budu bankomat za političke dogovore iza zatvorenih vrata.
I tako funkcioniše Bosna i Hercegovina.
Ne kao država zakona, već kao pijaca ucjena.
Ovdje institucije ne rade dok nešto ne pukne – doslovno. Tek kada se uruši most, zapali firma, poplavi grad ili neko pogine, političari se sjete da postoje kamere i konferencije za medije. Njihova politika nije upravljanje državom nego upravljanje krizama koje sami proizvode ili održavaju.
Jer haos je postao najprofitabilniji model vlasti.
U uređenim sistemima infrastruktura se održava da bi građani bili sigurni. Kod nas se infrastruktura raspada taman toliko da može služiti kao politički rekvizit. Mostovi su truli kao institucije koje ih održavaju. Ograde padaju kao što padaju standardi, zakoni i svaka ideja normalne države.
Najgore od svega je što su građani počeli prihvatati ovakvu realnost kao normalnu. Kao da je sasvim prirodno da političari koriste urušavanje javne infrastrukture za međuentitetske obračune. Kao da je normalno da milioni maraka nestaju u političkim pregovorima dok narod čeka u kolonama i broji posljednje marke.
A nije normalno.
Nenormalno je da država koja ubire milijarde od poreza nema sigurne mostove.
Nenormalno je da se vitalni projekti otvaraju samo kada nekome zatreba politički poen.
Nenormalno je da se dugovi prema jednom dijelu države tretiraju kao predmet pregovora, a ne kao zakonska obaveza.
Nenormalno je da niko nikada nije odgovoran.
I zato Bosna i Hercegovina više ne izgleda kao država. Više podsjeća na improvizovani cirkus pod šatorom koji prokišnjava. Razlika je samo u tome što u pravom cirkusu publika barem zna da je predstava lažna. Ovdje građani godinama plaćaju karte vjerujući da neko zaista upravlja sistemom.
A sistem se raspada pred njihovim očima.
Mostovi padaju. Institucije šute. Političari trguju. Građani plaćaju.
I svi se ponašaju kao da je to sasvim normalno.
