Sarajevo 2026. godinu ne dočekuje s velikim obećanjima, ali je dočekuje na nogama. Na prostoru kod Sarajevo City Centera, pod svjetlima reflektora i u hladnoj zimskoj noći, građani se okupljaju da barem na nekoliko sati zaborave svakodnevne brige, inflaciju, politiku i beskrajne krize koje su obilježile godinu na izmaku.
Program je pažljivo složen tako da pomiri različite ukuse i generacije. Divanhana otvara večer sevdalinkom, podsjećajući da Sarajevo, bez obzira na sve, još ima dušu i vlastiti ritam. Nakon toga slijedi Dženan Lončarević, siguran izbor za masu koja traži emociju i refrene koje svi znaju. Jelena Rozga zatvara večer, ulogu koju je prihvatila kao čast, ali i odgovornost – da grad uvede u novu godinu uz energiju, svjetla i glasno odbrojavanje.
Ipak, ovaj doček nije samo priča o muzici. Besplatan tramvajski i trolejbuski saobraćaj do 4. januara možda je jedna od rijetkih konkretnih odluka koje građani mogu direktno osjetiti. U gradu u kojem se često sve svodi na simboliku, činjenica da se ljudi mogu kretati bez plaćanja karte barem nekoliko dana djeluje kao mali, ali važan znak pažnje.
Sarajevo tu ne staje. Prvi dani januara nastavljaju u istom ritmu – Letu štuke, Petar Grašo i Van Gogh raspoređeni su tako da grad ni nakon ponoći ne padne u tišinu. Trgovi i ulice postaju produžetak dnevnih soba, mjesta gdje se ljudi susreću, griju jedni druge i prave kratki predah od stvarnosti.
Ovo nije doček koji obećava da će 2026. biti bolja. Ovo je doček koji poručuje da se, uprkos svemu, još zna stati, zapjevati i nazdraviti. Sarajevo novu godinu ne dočekuje s velikim snovima, ali je dočekuje zajedno – a u ovom gradu, to je često najveći luksuz.
