Dok se zvuci kiča i političkih aplauza odjekuju iz hodnika vladinih zgrada, dok se novac topi u bezdanu rupe preskupih službenih automobila, Nacionalna i univerzitetska biblioteka, simbol naše kulturne baštine i intelektualne moći, polako tone u zaborav.
Pitanje nije samo gdje su nestali milioni koji bi trebali održati ovu instituciju; pitanje je zašto se uopšte nalazimo u ovakvoj situaciji?
Gdje su svi oni koji bi trebali brinuti o našoj kulturnoj baštini? Da li su zaboravili da kultura nije samo luksuz koji se može priuštiti ili zanemariti, već temelj na kojem počiva svaki napredni društveni sistem? Nacionalna biblioteka, koja je nekada bila centar znanja i kulture, sada je zarobljena u mreži birokratske nebrige i neodgovornosti.
Nedostatak novca za rad, plate uposlenika i brigu o bibliotečkom fondu nije samo pitanje administrativne propusti; to je jasan znak da su naši prioriteti potpuno pogrešni. Kako može biti da država koja se hvali napredovanjem u svakom mogućem aspektu može zanemariti instituciju koja čuva dušu naše nacije? Umjesto da ulaže u očuvanje kulturne baštine, vlast se opredjeljuje za skupe automobile i nepotrebne luksuze.
Politika je ovdje ključni faktor – politika koja se ponaša kao da kulturne institucije nisu vrijedne njenog vremena i resursa. Zašto? Zato što Nacionalna biblioteka ne može donijeti dovoljno glasova na izborima? Zato što njeno očuvanje ne donosi instant političke bodove? Politika se ponaša kao da su kulturne institucije samo teret, a ne ključni dio identiteta nacije. Ako bi se sav trud uložen u političke igre i kalkulacije usmjerio na stvarno očuvanje kulturne baštine, možda bismo danas imali institucije koje ne treba spašavati svake nekoliko godina.
Nacionalna biblioteka nije samo građevina sa knjigama; to je živući svjedok našeg kulturnog identiteta, naša intelektualna povijest i kolektivna memorija. Njen gubitak bio bi ne samo poraz za kulturu već i za samu srž naše civilizacije. Svaki dan kada ova institucija pati zbog nedostatka novca je dan kada mi kao društvo pokazujemo svoju potpunu indiferentnost prema onome što nas definiše.
Dok se političari dive svom bogatstvu i luksuzima, dok troše novac na besmislene projekte i osobne interese, Nacionalna biblioteka i njoj slične institucije nestaju u tišini. Pitanje je da li ćemo konačno probuditi savjest i prepoznati ne samo važnost, već i nužnost trajnog i adekvatnog finansiranja kulturnih institucija. Ako se ovo pitanje ne riješi, nećemo samo gledati u ruševine naših biblioteka, već u ruševine vlastite duše i identiteta.
