Svijet je ostao zatečen kada su Sjedinjene Američke Države iznenada okrenule leđa venecuelanskoj opoziciji, u trenutku kada je pitanje upravljanja tom latinoameričkom državom ponovo došlo u fokus nakon hapšenja predsjednika Nicolasa Madura i njegovog izručenja SAD-u radi suđenja.
Umjesto da podrži opoziciju koja je godinama uživala otvorenu političku i diplomatsku podršku Washingtona, administracija američkog predsjednika Donalda Trumpa povukla je potez koji je mnogima djelovao kao potpuni politički preokret.
Liderka opozicije Maria Corina Machado i njen alternativni predsjednički kandidat Edmundo Gonzalez igrali su ključnu ulogu u pokušajima uspostavljanja demokratske vlasti u Venecueli. Na predsjedničkim izborima prošle godine pokušali su iskoristiti slabljenje Madurovog režima, a Machado je međunarodno predstavljana kao simbol borbe protiv autoritarnog sistema. Njena reputacija dodatno je ojačana dodjelom Nobelove nagrade za mir, koju je dobila za, kako je navedeno, „borbu za demokratiju i ljudska prava“.
Ipak, uprkos svemu tome, Trump je javno isključio mogućnost da Machado ili opozicija preuzmu vođenje Venecuele nakon Madurovog hapšenja.
Pitanje koje se nameće jeste – zašto?
Prema pisanju New York Timesa, Trump je odluku o tome ko će upravljati Venecuelom donio još prije brzog američkog udara na Caracas, svjesno isključivši Machada iz svake ozbiljne kombinacije. Prema navodima pet osoba upoznatih s procesom odlučivanja, Trump se oslonio na nekoliko ključnih faktora: procjene američkih obavještajnih službi da opozicija nema kapacitet da stabilno vodi državu, te sve lošije odnose između Machada i visokih zvaničnika američke administracije.
Tokom vikenda, neposredno nakon Madurovog hapšenja, Trump je otvoreno rekao: „Mislim da će joj biti veoma teško da bude liderka. Ona nema podršku ni poštovanje unutar zemlje. Veoma je fina žena, ali nema poštovanje.“
Za Machada su ove riječi predstavljale ozbiljan politički udarac i jasan signal javnog raskida s Washingtonom. Posebno bolno bilo je to što je više od godinu dana nastojala da se približi Trumpu, do te mjere da je, prilikom preuzimanja Nobelove nagrade – priznanja koje je sam Trump ranije priželjkivao – nagradu simbolično posvetila upravo njemu.
Prema informacijama New York Timesa, Trumpa su dodatno uvjerili stavovi visokih zvaničnika, među kojima i državnog sekretara Marca Rubia. Rubio je upozorio da bi otvorena američka podrška opoziciji mogla dodatno destabilizirati Venecuelu i primorati SAD na dublje, pa čak i vojno prisustvo u zemlji. Jedan izvor upoznat sa situacijom naveo je da „tajne analize CIA-e u potpunosti odražavaju taj stav“.
Za Trumpa je, kako navode izvori, ključni interes u Venecueli – nafta, a ne izgradnja demokratije.
Iako je Machado činila sve kako bi udovoljila američkom predsjedniku, njen odnos s Bijelom kućom se mjesecima pogoršavao. Visoki američki zvaničnici bili su frustrirani njenim procjenama Madurove stvarne snage, smatrajući da je Washingtonu plasirala previše optimistične i netačne informacije o navodnom skorom kolapsu režima. Istovremeno, u administraciji su rasle sumnje u njenu sposobnost da preuzme vlast u haotičnim okolnostima tranzicije.
Grenellova epizoda
Prema New York Timesu, Machado je bila izvor unutrašnjih nesuglasica u Trumpovoj administraciji još od januara, kada se predsjednik vratio u Bijelu kuću. Neposredno prije posjete Caracasu, Trumpov specijalni izaslanik Richard Grenell sastao se s predstavnicima Machadove u hotelu Waldorf Astoria u Washingtonu. Tom prilikom zatražio je da mu se omogući lični sastanak s Machadom u Caracasu i da se dostavi spisak političkih zatvorenika koje bi opozicija željela osloboditi.
Do sastanka licem u lice, međutim, nikada nije došlo. Machado je, uprkos uvjeravanjima američke delegacije da će joj biti osigurana zaštita, odbila susret i pristala samo na telefonski razgovor. Iako je razgovor bio korektan, odnosi su se ubrzo pogoršali, posebno nakon što njen tim nije ispunio zahtjev da pripremi spisak političkih zatvorenika.
Grenella je dodatno frustriralo to što Machado nije ponudila jasan plan kako Edmunda Gonzalesa dovesti na predsjedničku funkciju nakon što joj je zabranjeno kandidovanje. Prema izvorima bliskim razgovorima, američki izaslanik je stekao dojam da opozicija nema razrađenu strategiju za preuzimanje vlasti.
S druge strane, Machado je bila nezadovoljna činjenicom da Grenell, za razliku od Rubia, nije javno i oštro delegitimirao Madura. U međuvremenu, Trump i Rubio su jasno dali do znanja da su fokusirani na saradnju s privremenom predsjednicom Venecuele Delcy Rodriguez, bivšom potpredsjednicom u Madurovom režimu.
Rubio je prošle sedmice izjavio: „Suočavamo se s neposrednom realnošću. A ta realnost je da se velika većina opozicije više ne nalazi u Venecueli i da imamo kratkoročne probleme koje moramo odmah rješavati.“
Freddy Guevara, bivši venecuelanski kongresmen koji živi u egzilu u New Yorku i član Machadove koalicije, priznao je da ne zna zašto je Bijela kuća izabrala Rodriguez, ali smatra da je to za SAD trenutno „najlakši put“.
„Mislim da Amerikanci ne računaju na revoluciju, nego na postepene reforme“, zaključio je Guevara.
U tom kontekstu, postaje jasno da je Washington odlučio žrtvovati principe zarad stabilnosti i interesa – a Venecuela je, barem za sada, još jedan dokaz da geopolitika rijetko ima strpljenja za idealizam.
