Dok se sudovi u Čapljini i Mostaru nadmeću u donošenju međusobno suprotnih odluka, a Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine pokušava spasiti ono što je preostalo od državne imovine, naftni terminal Dretelj ostaje zarobljen između stečajne mase Hercegovačke banke i mračne prošlosti ratnog profiterstva.
Općinski sud u Čapljini jučer je, samo dan prije zakazane aukcije, prihvatio prijedlog Pravobranilaštva BiH i zabranio raspolaganje i prodaju terminala. No, istovremeno je Općinski sud u Mostaru hladno odbio izdvajanje terminala iz stečajne mase, uz poruku da se Pravobranilaštvo mora upustiti u dugotrajan i iscrpljujući parnični postupak. Drugim riječima, država se opet šalje da čeka u redu dok se privatni interesi bore za plijen vrijedan 15,5 miliona KM.
A plijen je zaista primamljiv. Naftni terminal Dretelj kod Čapljine, s kapacitetom od 24 miliona litara – što je oko 10 posto potreba Federacije BiH – nije tek hrpa rezervoara zakopanih u zemlju. To je ključni energetski resurs, ali i ogledalo kako su rat, politika i kriminal u BiH postali nerazdvojni.
Prije rata u vlasništvu JNA, terminal je nakon njenog povlačenja postao predmet preprodaja, prenosa i mutnih pravnih akrobacija. Mešetarenja su dovela do toga da strateška imovina završi u rukama privatnih firmi poput CroHerc AG, povezane s Ljubom Ćesićem Rojsom i tadašnjim HDZ-ovim ministrom Antom Jelavićem. Zahvaljujući Dretelju, CroHerc je postao jedan od najvećih uvoznika nafte u BiH, ali i simbol bahatog bogaćenja bez plaćanja poreza. Direktor firme, Marinko Planinić, kasnije je optužen za višemilionske utaje, dok su ključni politički zaštitnici ostali nedodirljivi – tada, kao i danas.
Danas, kada država pokušava povratiti ono što je nekada bilo njeno, sudovi poručuju da „vrijednost imovine zahtijeva dodatno razmatranje“. Prevedeno na jezik običnih građana: vrijeme radi za one koji su već sve pokrali. Svaki mjesec odugovlačenja znači da strateška imovina ostaje zaključana u labirintu pravnih postupaka, dok moćnici iz sjenke trljaju ruke i čekaju povoljan trenutak da ponovo zgrabe sve što vrijedi.
Nije li čudno da ni Trojka, koja se kune u „transparentnost i borbu protiv korupcije“, ne kaže ni riječ o Dretelju? Možda zato što i njima odgovara da HDZ drži naftni ventil. Možda zato što su svi dio istog kruga – jednog dana vi šutite dok mi krademo, drugog dana mi šutimo dok vi kradete.
Terminal Dretelj više nije samo pitanje vlasništva – to je pitanje državnog dostojanstva. Ako država dopusti da ova imovina nestane u raljama stečajnih postupaka i privatnih interesa, onda šalje jasnu poruku da je Bosna i Hercegovina prostor bezvlašća u kojem ratni profiteri i danas određuju ko ima pravo na nacionalne resurse.
Drugim riječima poruka svima jasna: Krupne ribe, pljačkajte koliko hoćete – ovdje vas niko nikada neće dirnuti.
