Argentina. Energija i strast s kojom njihovi navijači pristupaju nogometu mogu posramiti sve nacije svijeta koje se kunu da je nogomet veći od života. S njima, zaista jeste. Na argentinskim utakmicama osjećate se življim nego bilo gdje drugdje, upravo zato što njihova atmosfera uvijek lebdi na granici između zanosa, haosa i smrti.
Argentina je oduvijek imala posebnu sposobnost da ujedini naizgled nekompatibilne fudbalske ideale. U svojim redovima je uvijek imala gomilu momaka koji su lomili kosti i obavljali prljavi posao. S druge strane terena, uvijek je imala nekoga ko šutira loptu drugačije. Bilo je ponešto za svakoga, od pragmatičara do ljubitelja nasilja na terenu, esteta do romantičara.
Jučerašnja predstava Argentine bila je najveća sramota nekog tima u historiji Svjetskog prvenstva. Od ponašanja i igre do reakcija na događaje, sve je bilo ispod nivoa dostojnog svjetskog prvaka. U prvom "pravom" finalu u historiji, onom u kojem su igrali aktuelni prvaci Evrope i Južne Amerike, pobijedio je onaj koji je igrao fudbal.
Jedan jedini gol
Jedini cilj Argentine bio je uništiti utakmicu. Udarci laktovima unatrag, kasni startovi i ostale boje bili su previše čak i za njihove standarde. Plan da se isprovociraju Španci i izbace iz igre bio je jasan od samog početka.
Scalonijeve zamjene tokom utakmice nisu toliko djelovale kao pokušaji promjene odnosa snaga na terenu ili koncepta vlastite igre koliko kao balansiranje između unajmljenih ubica kako niko od njih ne bi pretjerao sa svojim ispadima. Taj plan je pokvario Enzo Fernándezov naivnost u sudijskoj nadoknadi vremena, iako su mnogi njegovi saigrači već ozbiljno testirali strpljenje i prosudbu Slavka Vinčića.
Nemojmo se lagati, Argentinci nikada nisu bili pioniri gospodskog ponašanja ili fer-pleja. Ima nas koji smo uvijek spremni da žmirimo na to sve dok su agresija i grubost sredstvo za postizanje cilja u igri. To ovdje nije bio slučaj. Apsolutno ništa nije nalikovalo fudbalu u igri ili ponašanju Argentine.
Najgori finalista svih vremena
Konačna statistika je sramotna. Albiceleste su postali prvi finalisti u historiji koji nisu uputili nijedan udarac u okvir gola u 90 minuta. Na kraju su uspjeli uputiti dva udarca u okvir gola, ali to su bili fantastični pokušaji u posljednjim minutama, kada nisu imali šta izgubiti.
Utakmica je praktično bila završena kada je Fernández dobio crveni karton. Do tada je Španija nesumnjivo bila bolji tim, ali bio je vrlo zamisliv scenario u kojem bi Argentinci nekako doveli do penala.
Isključenjem Fernándeza, Argentina se efektivno branila sa osam igrača na terenu jer Messi ne igra odbranu. Protiv tima koji najbolje drži loptu na svijetu, bilo je samo pitanje vremena kada će se iluzija o argentinskoj konkurentnosti razbiti.
Španska dominacija
Španski sistem je odavno hvaljen. Ne postoji nijedna reprezentacija, ili možda čak ni klupski tim, u kojem se igrači tako savršeno razumiju, tako dosljedno i uporno slijede plan i unutar istih okvira traže zajednička rješenja.
Njihova igra je uvijek spremna na male prilagodbe, ovisno o protivniku. U finalu su znali da će Argentina braniti vrlo nisko u dvije linije od po četiri igrača. Ova formacija je vrlo uska u sredini, tako da je Cucurella imao mnogo više prostora za probijanje naprijed i služio je kao dodatni plejmejker i opcija za osiguranje posjeda. Za razliku od utakmice protiv Francuske, ovdje nije morao brinuti da će neko pretrčati iza njega u kontranapadu.
Olmo je također imao nešto drugačiju ulogu. Češće je tražio loptu ispred protivničkih veznih igrača, a ne iza njihovih leđa, gdje nije bilo prostora. To je Španiji dalo brojčanu prednost u veznom redu čak i protiv četiri protivnička vezna igrača.
Kada su produžili napad i odigrali povratnu loptu prema odbrambenim igračima, a Argentina se smjestila i izašla iz bloka, Cubarsí i Laporte su sjajnim loptama probili protivničke linije i doveli Olma i Oyarzabala u situacije u kojima su se našli suočeni sa protivničkim odbrambenim igračima.
Protiv Španije ne znaš ni kada si mrtav. To ti kažu kasnije.
Osim Yamalove šanse u petoj minuti i Oyarzabalove na kraju prvog poluvremena, koje su obje nastale kao varijacije prethodno opisanog scenarija, Španija nije stvorila mnogo prilika do kraja utakmice, a zatim i u produžetke.
Ali tu leži snaga Španije. Drugi timovi igraju sa zamahom i energijom, pronađu svojih 10 ili 20 minuta u kojima je sve na njihovoj strani. Argentinci su stigli do finala briljantnim završnicama, a Englezi su imali 15 minuta protiv Hrvatske i Meksika u kojima su preokrenuli utakmicu. Španci se stalno trude.
A kada mislite da vam dobro ide protiv njih na terenu, uglavnom ste mrtvi, samo vam to još nisu rekli. Njihove tranzicije i reakcije nakon gubitka lopte konstantno su gušile i frustrirale protivnike. A kada igraju protiv tima za koji je 39-godišnji Messi i dalje ključni igrač u tranziciji, još je jasnije zašto su tako lako čuvali svoj gol.
Pobjeda u fudbalu
Nakon polufinalne utakmice protiv Francuske, detaljno smo pisali o španskom sistemu i njegovoj superiornosti, koji je sposoban ne samo pobijediti vrhunske talente već ih i učiniti nevidljivima. Nakon titule na Svjetskom prvenstvu, takva etiketa im još više odgovara.
Španija ima ofanzivne Cucurellu i Pedra Porru na bekovima, te Laportea i Cubarsíja na pozicijama štopera. Da vam je neko prije 40 dana rekao da će odigrati osam utakmica, pobijediti Urugvaj, Saudijsku Arabiju, Austriju, Portugal, Belgiju, Francusku i Argentinu i primiti samo jedan gol na tom putu, bili biste u pravu kada biste pomislili da su ludi.
Ali Španija igra odbranu u napadu, kada posjed ubija i ritam i šansu da dobijete loptu. Ako i naprave grešku, razmaci između igrača su mali i uvijek su barem dvojica u blizini da izvrše pritisak na protivnika loptom i brzo povrate posjed.
Sve faze njihove igre su povezane i svaki igrač tačno zna šta treba da radi s obzirom na to gdje se nalazi lopta, protivnik i saigrači. Najvažnije je da uvijek pokušavaju da igraju fudbal, poštujući loptu, igru i njena pravila. Argentina je bila potpuna suprotnost tome.
Nije samo Španija pobijedila jučer. Fudbal je pobijedio jučer.
