Iako su radovi odavno završeni, a građani godinama koriste rekonstruisanu tramvajsku prugu, vlast u Sarajevo i dalje odbija objaviti jedan od najskupljih infrastrukturnih ugovora u novijoj historiji Kantona. Riječ je o projektu vrijednom više od 40 miliona maraka, čiji detalji ni nakon pet godina nisu dostupni javnosti.
Zvanična objašnjenja vlasti svode se na jednu tvrdnju – ugovor s izvođačem sadrži povjerljive komercijalne podatke koji ne mogu biti objavljeni. Upravo ta formulacija postala je ključni argument za odbijanje zahtjeva za pristup informacijama, uprkos činjenici da se radi o projektu finansiranom javnim novcem.
S druge strane, javni nastupi kantonalnih zvaničnika nude potpuno drugačiju sliku. Tvrdnje da “tajni ugovori ne postoje” i da je sve provedeno kroz transparentan međunarodni tender ostaju u oštrom kontrastu s praksom skrivanja konkretnih dokumenata. Jer ako je sve bilo javno — od tendera do izvođača i ukupne cijene — postavlja se pitanje: šta je to što i dalje mora ostati skriveno?
U centru pažnje nalazi se ugovor potpisan s kineskim konzorcijem koji čine China Shandong International Economic & Technical Cooperation Group i China Railway No.10 Engineering Group. Upravo taj dokument, iako ključan za razumijevanje načina trošenja javnog novca, ostaje nedostupan pod izgovorom zaštite poslovnih interesa izvođača.
Obrazloženje nadležnih institucija ide i korak dalje — tvrdi se da je javni interes već zadovoljen objavom ukupne vrijednosti projekta, te da bi objavljivanje pojedinačnih stavki iz ugovora predstavljalo kršenje njegovih odredbi. Takav pristup otvara ozbiljnu dilemu: može li se transparentnost svesti samo na konačnu cifru, bez uvida u način na koji je taj novac raspoređen?
Dodatnu težinu cijeloj priči daje i činjenica da su pojedine kompanije iz ovog konzorcija u prošlosti bile povezivane s infrastrukturnim projektima obilježenim nesrećama i sigurnosnim incidentima. Iako to ne mora imati direktnu vezu s projektom u Sarajevu, javnost s pravom očekuje potpunu transparentnost kada su u pitanju partneri koji učestvuju u realizaciji projekata od javnog značaja.
U širem kontekstu, ovakav odnos prema informacijama dodatno produbljuje nepovjerenje građana u institucije. Kada vlast odbija objaviti dokument koji se direktno tiče javnog novca, svaka sumnja automatski dobija na težini — bez obzira na to postoji li stvarni razlog za skrivanje ili ne.
Pitanje koje ostaje bez odgovora nije samo pravno, nego i političko: da li se iza oznake “poslovna tajna” krije legitimna zaštita interesa ili pokušaj da se izbjegne javna kontrola?
Dok se odgovori ne ponude, slučaj tramvajske pruge ostat će simbol šireg problema — sistema u kojem se transparentnost deklarativno zagovara, ali se u praksi selektivno primjenjuje.
