Danas je trideset i prva godišnjica od zločina u Štrpcima, jednom od najokrutnijih zločina tijekom ratova na području bivše Jugoslavije. 27. februara 1993. godine, na željezničkoj stanici u Štrpcima, pripadnici tzv. "Vojske RS" izveli su 20 putnika iz voza br. 671, koji je putovao na liniji Beograd–Bar, i nakon toga ih ubili. Među nevino stradalima bili su Esad Kapetanović, Iljaz Ličina, Fehim Bakija, Šećo Softić, Rifat Husović, Halil Zupčević, Senad Đečević, Jusuf Rastoder, Ismet Babačić, Tomo Buzov, Adem Alomerović, Muhedin Hanić, Safet Preljević, Džafer Topuzović, Rasim Ćorić, Fikret Memović, Fevzija Zeković, Nijazim Kajević, Zvjezdan Zuličić i jedno nepoznato lice.
Nakon više od tri desetljeća, mnoge obitelji žrtava još uvijek čekaju na pravdu pred pravosuđem Republike Srbije. Također, traga se za posmrtnim ostacima preostalih žrtava, ali do danas su pronađeni samo posmrtni ostaci četiri žrtve. Ostali su još uvijek nestali, što dodatno produbljuje bol i patnju obitelji.
Važno je istaknuti da većini državljana Srbije čije su obitelji bile pogođene ovim zločinom nije priznat status civilnih žrtava rata, što bi im omogućilo priznanje patnji koje su pretrpjeli, kao i pristup određenoj materijalnoj podršci. Ovaj nedostatak priznanja proizlazi iz diskriminatornih odredbi Zakona o boračko-invalidskoj zaštiti, protiv kojih se već godinama bore same žrtve i različite nevladine organizacije.
Iako je deset osoba pravosnažno osuđeno za ovaj zločin pred sudovima u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini, još uvijek nije pokrenut postupak protiv odgovornih predstavnika vojske, policije i civilne vlasti u Srbiji koji nisu spriječili otmicu civila iz voza, iako su imali saznanja o planiranom zločinu.
Obilježavanje ove godišnjice zločina uključuje sudjelovanje obitelji žrtava, kao i organizacija poput Fonda za humanitarno pravo, koje podržavaju njihove napore za pravdom i trajnim sjećanjem na stradale. Međutim, još uvijek postoji vidljiva praznina u državnim praksama memorijalizacije, gdje žrtve ovog zločina, kao i mnoge druge nesrpske žrtve oružanih sukoba devedesetih godina, ostaju nevidljive.
Dok se obilježava ovaj tužni jubilej, ključno je ne samo sjećati se žrtava i njihove patnje, već i nastaviti s borbom za pravdu i istinu o ovom strašnom zločinu. Njihova sjećanja zaslužuju poštovanje, a njihovi počinitelji moraju biti izvedeni pred lice pravde.
