Ostavke bez odgovornosti, potezi bez smisla: Kako je tragedija postala samo još jedna politička predstava
Dok je javnost tražila odgovore i odgovornost, vlast je ponudila improvizaciju, saopćenja i unaprijed režirane poteze čiji je jedini cilj bio kupiti vrijeme i sačuvati političke pozicije.
Nakon tragedije koja je potresla Sarajevo i zauvijek ugasila jedan mladi život, javnost je očekivala ozbiljnost, odgovornost i konkretne poteze. Umjesto toga, uslijedio je niz improvizacija koje više liče na krizni PR nego na iskren pokušaj suočavanja s posljedicama sistema koji je očigledno zakazao.
Prvi potez bio je brz i medijski atraktivan – hapšenje vozača tramvaja. I prije nego što su sve činjenice bile poznate, fokus je preusmjeren na pojedinca, kao da se tragedija može svesti na jednu osobu, jednu grešku i jedno ime. Takav refleks nije djelovao kao potraga za istinom, nego kao pokušaj da se javnosti ponudi brz krivac, kako bi se pažnja sklonila s pitanja sistema, odgovornosti institucija i političkog nadzora nad javnim prevozom.
Ubrzo nakon toga, uslijedio je potez koji je predstavljen kao čin moralne odgovornosti, ali je u stvarnosti otvorio više pitanja nego što je dao odgovora. Premijer Nihad Uk iz Naša stranka podnio je ostavku, ali ne u trenutku tragedije, nego tek nakon političkih konsultacija i kalkulacija. Ostavka nije donijela stabilnost niti rješenje, nego je ostavila sistem u limbu – bez jasnog plana šta dalje.
Dodatnu sumnju u iskrenost tog poteza izazvale su informacije da je ministar saobraćaja Adnan Šteta iz SDP BiH prethodno pokušavao uvjeriti premijera da ostavku ne podnosi. Ta činjenica sama po sebi otvara pitanje – ako je ostavka bila moralni čin, zašto je ranije smatrana pogrešnom? A ako nije bila potrebna tada, zašto je postala potrebna kasnije?
Odgovor se nameće sam: jer je politički trenutak to zahtijevao.
Još poraznije djeluju poruke koje su uslijedile nakon ostavke. Umjesto hitnog formiranja nove izvršne vlasti i stabilizacije sistema, iz političkih krugova počele su dolaziti izjave koje jasno sugeriraju da nova vlada možda uopće neće biti formirana do izbora. Time je Vlada Kantona Sarajevo praktično ostavljena u tehničkom stanju, bez stvarnog kapaciteta za donošenje ključnih odluka.
Formalno, odgovornost je prebačena na Skupština Kantona Sarajevo, ali politička realnost je jasna – bez dogovora političkih stranaka, nema ni nove vlade. A dogovora očigledno nema.
U takvoj atmosferi političkog vakuuma, svaki naredni potez vlasti djelovao je kao pokušaj kontrole štete, a ne kao rješavanje problema.
Posebno zabrinjavaju tvrdnje roditelja i učenika o pritiscima i pokušajima ograničavanja prisustva mladih na protestima. Ministrica obrazovanja Naida Hota-Muminović odbacila je ove navode, ali način na koji su demantovani – kroz formalna saopćenja bez stvarnog dijaloga – dodatno je produbio nepovjerenje.
Umjesto razumijevanja i empatije prema mladima koji traže sigurnost i odgovornost, institucije su reagovale defanzivno, kao da su protesti politički problem, a ne izraz društvene boli i zabrinutosti.
Cijeli slijed događaja ostavlja gorak utisak da je fokus vlasti bio na kontroli percepcije, a ne na suočavanju sa suštinom problema. Ostavke bez stvarne promjene, izjave bez konkretnih mjera i institucionalna paraliza stvorili su sliku sistema koji više brine o političkom opstanku nego o javnoj odgovornosti.
Tragedija je tražila istinu, odgovornost i promjene. Umjesto toga, javnost je dobila političku predstavu.
I upravo to je možda i najteža posljedica svega – ne samo gubitak jednog života, nego i dodatni gubitak povjerenja u sistem koji je trebao štititi sve.
