Minimalna plata u Federaciji BiH od 1. januara porasla je za simboličnih 27 konvertibilnih maraka. Dvadeset i sedam. I ta cifra se, bez imalo stida, pokušava predstaviti kao „socijalno odgovorna mjera“, „realno usklađivanje“ i „maksimum u datim okolnostima“. U isto vrijeme, iza zatvorenih vrata, bez javne rasprave i bez trunke moralne dileme, vlast je sebi osigurala stotine maraka veće plate. Ne svima – nego sebi.
Dok radnici sabiraju kovanice da pokriju račune za struju, vodu i grijanje, dok penzioneri biraju između lijekova i hrane, a mladi masovno pakuju kofere, vrh Federacije BiH demonstrira ono što najbolje zna: da pravila vrijede samo za one dole, a ne za one gore.
Razlika između „naroda“ i „institucija“ nikada nije bila jasnija. Minimalac raste za iznos koji ne pokriva ni jedno ozbiljnije sedmično poskupljenje u prodavnici, dok se plate političkih funkcionera povećavaju za 500, 570, 588 ili 600 maraka. To više nije jaz – to je provalija. I to svjesno iskopana.
Priča o „zakonskim osnovama“, „koeficijentima“ i „sporazumima“ samo je dimna zavjesa. Zakoni se donose u parlamentima, a parlamente čine upravo oni koji sebi podižu plate. Kada treba povećati minimalac, tada se poziva na realnost, privredu, poslodavce, održivost. Kada treba povećati vlastite prihode – realnost nestaje, a budžet odjednom postaje elastičan.
Ovdje više nije riječ o tome da li neko „zaslužuje“ veću platu. Riječ je o potpunom odsustvu osjećaja mjere, trenutka i društvene odgovornosti. U zemlji u kojoj je siromaštvo sve dublje, a inflacija sve brutalnija, povećati sebi plate u stotinama maraka znači poslati jasnu poruku: mi nismo dio vaših problema.
Posebno je porazno to što se sve pokušava relativizirati poređenjem političkih funkcionera sa administrativnim radnicima. To je namjerno miješanje krušaka i jabuka. Administrativni radnici, policajci, pravosudni službenici i oni koji rade teške i rizične poslove imaju opravdan razlog za korekcije plata – jer su njihove zarade godinama kasnile za rastom troškova života. Politički vrh – nema.
Minimalac od 1.027 KM nije dostojanstvena plata. To je preživljavanje. Povećanje od 27 KM nije reforma. To je uvreda. A kada se ta „reforma“ stavi nasuprot vlastitih povećanja, onda više nema govora o neznanju ili lošoj procjeni – tada govorimo o drskosti.
Vlast danas ne upravlja – ona testira granice. Testira koliko društvo može izdržati, koliko se može progutati bez bunta, koliko puta se može ponoviti ista priča o „nužnim mjerama“, dok se privilegije uredno čuvaju na vrhu. Problem je što se ta granica već opasno približila.
Jer ovo nije samo ekonomsko pitanje. Ovo je pitanje dostojanstva. I pamćenja. A izbori, htjeli to neki priznati ili ne, dolaze brže nego što se čini.
