Dok vlasti u Republici Srpskoj govore o ekonomskim pobjedama i stabilnosti, stvarnost na terenu pokazuje sasvim drugačiju sliku: rastući dugovi, sve veće zaduživanje i stanovništvo koje iz mjeseca u mjesec živi sve teže. U jednoj od najsiromašnijih regija Evrope, vlasti se hvale novim kreditima, dok građani broje posljednje marke do kraja mjeseca.
Dug na dug, bez kraja na vidiku
Republika Srpska je već godinama zarobljena u začaranom krugu zaduživanja. Lakše je, kako primjećuju ekonomisti, nabrojati mjesece u kojima se vlast nije zaduživala nego one u kojima jeste. Samo u prva dva mjeseca ove godine održane su tri aukcije vrijednosnih papira, ali ni to nije bilo dovoljno da se pokriju rastuće budžetske rupe.
Kao dodatni izvor likvidnosti, entitetske vlasti su posegnule i za kreditom od 22 miliona eura kod komercijalne banke iz Srbije, uz kamatnu stopu od 5,5 posto. Međutim, ni to nije zaustavilo novi val zaduživanja. Ove sedmice Republika Srpska izašla je na međunarodno tržište kapitala i zadužila se za čak 500 miliona eura, uz kamatu od 6,25 posto i rok dospijeća do aprila 2031. godine.
Za vlast, to je – kako tvrde – dokaz povjerenja investitora i uspješne finansijske politike. Za građane, to je još jedna milijarda maraka duga koji će vraćati godinama.
Stari dugovi dolaze na naplatu
Novi kredit dolazi u trenutku kada na naplatu pristižu i ranija zaduženja. Već u aprilu slijedi otplata dijela obveznica izdanih na Londonskoj berzi 2021. godine. Od ukupno oko 800 miliona eura duga koji dospijeva 2026. godine, gotovo 300 miliona odnosi se upravo na tu emisiju.
To znači da Republika Srpska praktično uzima novi kredit kako bi vratila stare – scenarij koji ekonomisti često opisuju kao najopasniji oblik zaduživanja jer ukazuje na nedostatak stvarnih izvora prihoda i dugoročnih ekonomskih rješenja.
Novac za administraciju, ne za građane
Iako vlasti tvrde da se zaduživanje koristi za stabilizaciju budžeta i razvoj, u praksi najveći dio novca završava u održavanju glomaznog javnog aparata. Plate u javnom sektoru i troškovi administracije i dalje rastu, dok realni sektor stagnira, a privatne kompanije jedva preživljavaju u uslovima visokih poreza i slabe kupovne moći.
Dodatnu buru izazvala je izjava ministra finansija i trezora BiH, Srđan Amidžić, koji je, obrazlažući protivljenje ukidanju trošarina na gorivo, predložio povećanje plata zaposlenima u javnom sektoru. Takav stav izazvao je oštre reakcije dijela javnosti, jer bi, prema mišljenju kritičara, dodatno opteretio budžet i produbio jaz između administracije i građana.
Politička retorika kao zamjena za ekonomiju
Istovremeno, vlast u Banjoj Luci nastavlja koristiti nacionalnu retoriku i priče o ugroženosti srpskog naroda kao ključni politički alat. Kritičari tvrde da se time pažnja javnosti sistematski skreće sa ekonomskih problema, rasta cijena i sve većeg zaduživanja.
Na čelu tog političkog kursa nalazi se predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, čija administracija godinama vodi politiku visokog zaduživanja uz istovremeno zaoštravanje političkih tenzija u zemlji i regionu.
Građani između kredita i propagande
Najveći teret takve politike snose upravo građani. Penzioneri, radnici u realnom sektoru i nezaposleni ne vide konkretne koristi od novih zaduženja, ali će kroz poreze i smanjene javne usluge godinama otplaćivati milijarde koje su uzete u njihovo ime.
Uprkos tome, značajan dio stanovništva i dalje podržava vlast, često vođen nacionalnim narativima i strahom od političke nestabilnosti. Taj paradoks – siromaštvo uz političku lojalnost – postao je jedno od ključnih obilježja političko-ekonomskog sistema u Republici Srpskoj.
Budućnost pod hipotekom
Sa novim zaduženjem od pola milijarde eura, Republika Srpska je dodatno opteretila svoju finansijsku budućnost. Ukoliko se ovakav trend nastavi, ekonomisti upozoravaju da bi entitet mogao ući u još dublju dužničku spiralu, iz koje će se teško izvući bez ozbiljnih reformi, smanjenja javne potrošnje i jačanja realnog sektora.
Do tada, vlast će nastaviti govoriti o uspjesima, dok će građani – kako se čini – nastaviti živjeti između političkih obećanja i sve većih rata kredita koje će otplaćivati naredne generacije.
