Rast temperaturura na Arktiku uzrakovao je otapanje permafrosta, stalno smrznutog tla u regiji, pri čemu se mogu osloboditi virusi koji bi, nakon što su mirovali desetke hiljada godina, mogli ugroziti zdravlje životinja i ljudi.
"Puno se toga događa s permafrostom što je zabrinjavajuće, a to stvarno pokazuje zašto je jako važno očuvati ga", rekla je Kimberley Miner, klimatologinja iz NASA-inog instituta Jet Propulsion Laboratory.
Permafrost prekriva petinu sjeverne hemisfere. Služi kao svojevrsna vremenska kapsula, čuvajući (osim drevnih virusa) mumificirane ostatke brojnih izumrlih životinja koje su naučnici uspjeli posljednjih godina iskopati i proučavati. Ovaj vječni led je dobar medij za pohranu ne samo zato što je hladan već i stoga što se radi o okruženju bez kisika kroz koje ne prodire svjetlost.
Međutim, zbog globalnog zagrijavanja, temperature na Arktiku rastu do četiri puta brže od ostatka svijeta, otapajući gornji sloj permafrosta. Kako bi bolje shvatio koje rizike predstavljaju ovi zamrznuti virusi, mikrobiolog Jean-Michel Claverie sa Univerziteta Aix-Marseille u Francuskoj testirao je uzorke tla iz sibirskog permafrosta da bi vidio ima li tamo virusa i jesu li još zarazni.
Krenuo je u potragu za "zombi-virusima", kako ih naziva, te ih je uspio pronaći. Naime, Claverie proučava određenu vrstu virusa koju je otkrio 2003. Radi se o divovskim virusima koji su mnogo veći od onih uobičajenih te ih se može vidjeti i proučavati običnim svjetlosnim mikroskopom.
Oživjeti virus virus koji su on i njegov tim izolirali iz permafrosta uspio je 2014. Umetnuli su ga u kultivirane stanice i učinili zaraznim prvi put u 30.000 godina. Claverie je radi sigurnosti odlučio proučavati virus koji napada samo jednoćelijske amebe, a ne životinje ili ljude.
Podvig je ponovio 2015., izolirajući drugu vrstu virusa koja također cilja amebe. A u najnovijem istraživanju izolirao je nekoliko sojeva drevnog virusa iz više uzoraka permafrosta, uzetih sa sedam različitih mjesta širom Sibira, i ustanovio da svaki od njih može zaraziti ćelije amebe.
Najstariji soj star je gotovo 48.500 godina, a Claverie i njegove kolege su ga pronašli u uzorku tla uzetog iz podzemnog jezera koje se nalazi 6 metara ispod površine. Najmlađi uzorci, pronađeni u želučanom sadržaju ostataka vunastog mamuta, bili su stari 27.000 godina.
"Činjenica da su virusi koji inficiraju amebe još zarazni nakon toliko vremena ukazuje na potencijalno veći problem. Virusi koji napadaju amebe su neka vrsta surogata za sve druge viruse koji bi se mogli nalaziti u permafrostu", rekao je Claverie za CNN.
"Vidjeli smo tragove mnogih, mnogih drugih virusa. Znamo da su tamo. Ne znamo sa sigurnošću jesu li još živi. Ali ako su virusi amebe još živi i zarazni, nema razloga zašto ne bi bili i drugi virusi", dodao je.
Stručnjaci su u permafrostu pronašli tragove virusa i bakterija koji mogu zaraziti ljude. U uzorku pluća iz ženskog tijela ekshumiranog 1997. iz permafrosta u selu na Aljasci pronađen je genomski materijal soja influence odgovornog za pandemiju 1918. godine.
Dodatno, 2012. su naučnici potvrdili da 300 godina stari mumificirani ostaci žene pokopane u Sibiru sadrže genetske potpise virusa koji uzrokuje boginje. Pojava antraksa u Sibiru između jula i augusta 2016. također je povezana s odmrzavanjem permafrosta, što je omogućilo starim sporama Bacillus anthracis da ponovno izbiju na površinu.
Naučnici za sada ne znaju koliko dugo ti virusi mogu ostati zarazni nakon što se izlože današnjim uvjetima ili kolika je vjerovatnost da će virus naići na prikladnog domaćina. Nisu svi virusi patogeni, odnosno ne mogu svi uzrokovati oboljenje; neki su benigni ili čak korisni svojim domaćinima.
"Dodatno, na Arktiku ne živi puno ljudi s obzirom na njegovu površinu, stoga je rizik od izloženosti drevnim virusima vrlo nizak. No pitanje je koliko će ta situacija trajati. "Rizik će se sigurno povećati u kontekstu globalnog zatopljenja, pri čemu će se ubrzano nastaviti otapanje permafrosta te će sve više ljudi naseljavati to područje", rekao je Claverie.
