Nenad Nešić, bivši ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine i aktuelni lider Demokratskog narodnog saveza (DNS), nastavlja praksu relativizacije ratnih zločina i vrijeđanja žrtava, ovoga puta iz Ključa, gdje je prisustvovao obilježavanju Dana 17. lake pješadijske brigade takozvane Vojske Republike Srpske (VRS).
Nešić je s punim entuzijazmom prisustvovao svečanom otkrivanju novoizgrađenog spomen-obilježja pripadnicima ove brigade, koji su – kako je sam rekao – "utkali svoje živote u temelje Republike Srpske", pozvavši prisutne da nastave čuvati ono što su ti ljudi "branili".
Međutim, ono što je Nešić u potpunosti izostavio iz svojih „patriotskih govora“ jeste činjenica da je upravo ta ista brigada – 17. laka pješadijska brigada VRS – odgovorna za jedan od najmonstruoznijih masakara nad bošnjačkim civilima tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Riječ je o zločinu u selu Biljani kod Ključa, počinjenom 10. jula 1992. godine, kada su pripadnici ove jedinice, u sadejstvu s lokalnim policijskim snagama, brutalno ubili oko 260 civila bošnjačke nacionalnosti. Među njima je bila i četveromjesečna beba – Amila Džaferagić. Najstarija žrtva imala je 85 godina.
Zločin u Biljanima, koji nosi pečat genocidne namjere, uključivao je sistematska pogubljenja, zatvaranja i deportacije. Preživjeli su svjedočili o jezivim detaljima – muškarci su pozivani na punktove, zatvarani u školu, a potom poredani uza zid i strijeljani. Ubijeno je najmanje 74 muškaraca iz Velagića i okolnih sela. Tijela su bačena u masovne grobnice – Crvena zemlja, Lanište I i II, te 34 pojedinačne grobnice otkrivene širom Biljana.
Za ovaj zločin Sud BiH je 2006. osudio Marka Samardžiju, komandira Treće čete saničkog bataljona u sastavu 17. brigade, na 26 godina zatvora zbog ubistava u okviru šireg napada na civile. Apelaciono vijeće potvrdilo je i kazne od po 18 godina za Boška Unčanina, Marinka Miljevića i Dragana Despota, koji su lično učestvovali u pogubljenjima i prikrivanju tijela.
Iako je pravda djelomično zadovoljena, brojni izvršioci i komandanti ostali su nekažnjeni. Tako se tek ove godine pred Sudom BiH vodi proces protiv Jove Kevca, bivšeg komandanta Drugog bataljona VRS, koji se izjasnio da nije kriv za zarobljavanje i masakr oko 250 civila iz Biljana.
Uprkos tim činjenicama, Nešić i slični politički akteri u RS-u nastavljaju slavljenje ratnih jedinica koje su se proslavile zločinima, a žrtve i njihovi potomci i dalje čekaju institucionalno priznanje, izvinjenje i pravdu. Umjesto toga, u javni prostor se vraća opasna retorika u kojoj se žrtve brišu iz narativa, a zločinci dobijaju spomenike, parole i političku zaštitu.
Nešićevo prisustvo i obraćanje na ovakvom skupu nije samo čin političkog populizma – to je poruka preživjelima i porodicama žrtava da njihov bol, istina i pravda nemaju mjesta u institucionalnom pamćenju entiteta RS. I to u državi u kojoj je bivši ministar sigurnosti.
Dok u Ključu niču spomenici zločincima, mezarja nevinih u Biljanima i dalje šute pod zemljom, a duše ubijene djece i staraca vape za istinom koju njihovi dželati danas dočekuju kao heroji.
