Da bi spriječila kolaps države, Evropska unija mora preći iz uloge pasivnog posmatrača u aktivnog aktera koji koristi ekonomsku polugu i sankcije kako bi prisilio na provedbu reformi. Ako Evropa ne djeluje, Bosna i Hercegovina riskira podjelu, a posljedice se neće zaustaviti na njenim granicama...
Dok je Evropa danas zaokupljena ratom u Ukrajini i neizvjesnim izgledima za smanjenje američke sigurnosne pomoći, problemi se tiho, ali uporno gomilaju na jugoistočnom rubu kontinenta – u Bosni i Hercegovini.
Prije gotovo tri decenije, u novembru 1995. godine, Dejtonski mirovni sporazum, postignut uz snažno posredovanje Sjedinjenih Američkih Država, okončao je rat u Bosni i Hercegovini. Bio je to krvavi etnički sukob koji je trajao tri i po godine, u kojem je život izgubilo oko 100.000 ljudi, dok je više od dva miliona stanovnika bilo prisiljeno napustiti svoje domove.
Sporazum je Bosni i Hercegovini nametnuo izuzetno složenu strukturu vlasti, osmišljenu kako bi se upravljalo duboko etnički fragmentiranom državom, uz obećanje novog početka i trajnog mira. Evropa i Sjedinjene Američke Države tada su predvodile međunarodne napore da se taj krhki mir očuva i stabilizira.
Međutim, tokom posljednjih decenija, taj međunarodni nadzor je vidno oslabio. Brisel i Washington postepeno su svoju pažnju usmjeravali na druge globalne krize i prioritete. Odsustvo snažnog međunarodnog pritiska ohrabrilo je nacionalističke politike unutar Bosne i Hercegovine, posebno one koje personificira Milorad Dodik, dugogodišnji politički lider bosanskih Srba, koji je u više navrata otvoreno zagovarao otcjepljenje Republike Srpske.
Iako je Dodiku 2025. godine zabranjeno obavljanje javnih funkcija, promjene u vanjskoj politici Sjedinjenih Američkih Država dodatno su zakomplicirale situaciju. Posebno je odjeknula odluka Trumpove administracije da krajem oktobra iste godine ukine sankcije, što je mnogima u regiji poslalo jasan signal povlačenja SAD-a od svojih historijskih obaveza prema Bosni i Hercegovini.
Ukoliko međunarodni partneri ne obnove ozbiljan angažman, nacionalistički lideri će nastaviti sistematski potkopavati dejtonska ograničenja. U tom slučaju, odgovornost za očuvanje stabilnosti gotovo u potpunosti pada na evropske lidere. Neuspjeh Dejtonskog sporazuma ne bi bio samo problem Bosne i Hercegovine – on bi direktno ugrozio evropsku sigurnost i legitimizirao opasnu percepciju da se granice u Evropi mogu mijenjati silom.
Rat koji je izbio 1992. godine, nakon proglašenja nezavisnosti od Jugoslavije, ostavio je Bosnu i Hercegovinu razorenu i duboko etnički podijeljenu. Trideset godina kasnije, oružje je utihnulo, ali je društveni i politički napredak u velikoj mjeri zaustavljen.
Zemlja je danas paralizirana politikom identiteta i složenim mrežama političkog pokroviteljstva. Stanovništvo se ubrzano smanjuje zbog masovne emigracije, dok ekonomija ostaje spora i nekonkurentna. Mnogi građani i analitičari upravo Dejtonski sporazum vide kao ključni uzrok ovakvog stanja.
Dejton je stvorio državu sa tri člana Predsjedništva i dva poluautonomna entiteta: Federacijom Bosne i Hercegovine, u kojoj dominiraju Bošnjaci i Hrvati, te Republikom Srpskom, sa srpskom većinom. Ova institucionalna arhitektura, zamišljena kao mehanizam prisilne saradnje, u praksi je proizvela duboku političku polarizaciju koja redovno blokira donošenje odluka na državnom nivou.
Postojanje čak 13 ministarstava obrazovanja jedan je od najočitijih primjera birokratskog apsurda. Ipak, Dejton je uključivao i Aneks 10, kojim je uspostavljen Ured visokog predstavnika (OHR), s ovlaštenjima da nameće zakone i smjenjuje zvaničnike. Ta ovlaštenja su, međutim, posljednjih godina uglavnom ostala neiskorištena.
Problemi su započeli još neposredno nakon rata, kada je žurba da se organizuju izbori omogućila ratnim liderima da se brzo vrate na vlast, prije nego što su se mogli stvoriti uslovi za stvarno pomirenje i institucionalnu obnovu.
Nakon terorističkih napada 11. septembra 2001. godine, fokus Sjedinjenih Američkih Država preusmjeren je na Bliski istok. Sigurnosna odgovornost u Bosni i Hercegovini prepuštena je snagama EUFOR-a, koje su se pokazale znatno manje spremnima da koriste svoj puni autoritet.
Brisel je pritom pogrešno procijenio da će sama perspektiva članstva u Evropskoj uniji biti dovoljna da potakne dubinske reforme. Umjesto toga, nacionalističke stranke iskoristile su postojeći sistem kako bi izgradile snažne mreže korupcije, što je Bosnu i Hercegovinu svrstalo među najkorumpiranije zemlje u Evropi.
Koristeći mehanizme veta, političke elite sistematski blokiraju svaki napredak koji bi mogao ugroziti njihovu moć. Istovremeno, susjedne države, prije svega Srbija i Hrvatska, nastavljaju se miješati u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine, često je tretirajući kao vlastitu sferu utjecaja.
Oživljavanje Dejtonskog sporazuma zahtijeva odlučniju ulogu Evrope, prije svega kroz korištenje njenog ekonomskog utjecaja. Ovisnost Sarajeva o vanjskom finansiranju daje Evropskoj uniji i institucijama poput Međunarodnog monetarnog fonda značajnu moć da insistiraju na odgovornosti i reformama.
Međunarodni donatori trebali bi zaobići etničke strukture vlasti i sredstva usmjeravati direktno prema općinama i lokalnim zajednicama koje demonstriraju transparentnost i odgovorno upravljanje. Visoki predstavnik bi, također, trebao ponovo koristiti izvršne ovlasti kako bi zaštitio izborni integritet i nezavisnost pravosuđa.
Odlazak Milorada Dodika s predsjedničke funkcije u augustu 2025. godine pokazao je da institucije Bosne i Hercegovine mogu funkcionirati kada iza njih stoji snažna međunarodna podrška. Evropska unija bi, dodatno, trebala razmotriti uspostavljanje posebne sigurnosne garancije za Bosnu i Hercegovinu izvan okvira Ujedinjenih naroda, gdje Rusija i Kina često blokiraju inicijative – možda kroz zajedničku misiju s partnerima poput Turske.
Na kraju, Brisel mora izvršiti jasan i dosljedan pritisak na Beograd i Zagreb. Njihova podrška separatističkim i destabilizirajućim politikama unutar Bosne i Hercegovine mora biti direktno povezana s njihovim napretkom ka članstvu u Evropskoj uniji. Poštovanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine ne smije biti stvar izbora.
Uprkos svim svojim manama, Dejtonski sporazum i dalje nudi okvir za političku stabilnost Bosne i Hercegovine. Problem nije u samom sporazumu, već u činjenici da nikada nije bio zamišljen kao samoprovediv.
Njegov uspjeh je oduvijek zavisio od aktivnog angažmana međunarodnih aktera, sve dok domaće institucije ne budu dovoljno snažne da samostalno funkcioniraju. Uklanjanje Dodika s vlasti prošle godine pokazalo je da sistem i dalje može pozvati političare na odgovornost.
Evropa sada ima priliku da nadogradi ovaj rijedak pozitivan pomak i da odlučno stane u odbranu sporazuma od kojeg i dalje zavisi krhki mir u Bosni i Hercegovini. Ukoliko to ne učini, zemlja rizikuje novu fragmentaciju i povratak opasnim političkim dinamikama koje je Dejton trebao spriječiti.
A posljedice takvog neuspjeha ne bi se zaustavile na granicama Bosne i Hercegovine. Propast Dejtonskog sporazuma ozbiljno bi oslabila evropski sigurnosni poredak i ojačala uvjerenje da se međunarodni sporazumi mogu ignorisati kada njihova implementacija postane politički neugodna.
Ako Evropa sada odlučno insistira na reformama, to neće samo pomoći u sprečavanju raspada Bosne i Hercegovine, već će pokazati da Evropska unija posjeduje i političku volju i sposobnost da osigura mir u vlastitom dvorištu.
