Dok Washington i Tel Aviv teže dominaciji kroz tehnološku silu, Teheran primjenjuje jednostavnu strategiju: preživljavanje po svaku cijenu.
Ovo iscrpljivanje arsenala i nedostatak političkog cilja pretvaraju sukob u globalnu opasnost koja ne poznaje pobjednike, već samo iscrpljujuću izdržljivost...
Počnimo s jednostavnim pitanjem na koje rijetko dobijemo direktan odgovor: kako bi zapravo izgledala pobjeda nad Iranom?
U Washingtonu i Jerusalemu, odgovori obično zvuče direktno: eliminacija iranskih nuklearnih kapaciteta, slabljenje njegove regionalne moći i možda nametanje političkih promjena u vodstvu.
Ovo je jezik odlučujućeg rata, onog koji navodno ima jasan kraj. Ali ako preusmjerimo perspektivu na Teheran, definicija se potpuno mijenja. Za Iran, pobjeda je jednostavno preživljavanje. Ova strateška asimetrija oblikuje cijeli sukob.
U takvim ratovima, strana kojoj je potrebno najmanje uslova da proglasi pobjedu često ima prednost. A trenutno, Iranu je potrebno mnogo manje uslova. Nema sumnje u vojnu nejednakost na terenu.
SAD i Izrael mogu udariti s izvanrednom preciznošću i dometom. To su više puta pokazali, ciljajući iransku infrastrukturu, vodstvo i većinu strateških resursa. Međutim, taktički uspjeh još nije preveden u konačni politički ishod.
Iranska država se nije raspala. Njen sistem upravljanja ostaje netaknut, a njene mreže - vojne, regionalne i ideološke - nastavljaju funkcionirati. Čak i njene najosjetljivije sposobnosti, uključujući nuklearnu ekspertizu, ostaju netaknute.
Najveća greška je pretpostaviti da Teheran igra istu igru kao i Washington. Ali to nije slučaj. Iran ne pokušava direktno poraziti SAD ili Izrael. Pokušava preživjeti njihov pritisak, zakomplicirati njihove ciljeve i povećati cijenu napretka sve dok ne postane nedostupna.
Ova logika se jasno odražava u načinu na koji se sukob do sada odvijao. Bojno polje se proteže izvan direktne konfrontacije. Ono utiče na pomorske koridore, energetska tržišta i regionalne saveze. Poremećaji u Hormuškom moreuzu nisu slučajni. To su žarišta pritiska s globalnim posljedicama.
Iranska strategija nije o dominaciji, već o uključenosti i komplikacijama. Teheranu nije potrebna prednost na bojnom polju ako može uvući svoje protivnike u sukob koji je previše skup za rješavanje i previše složen za okončanje.
Kada ratovi zastanu, prvi instinkt je eskalacija: još bombardovanja, udari na energetsku infrastrukturu, čak i u najekstremnijem slučaju, slanje trupa na bojno polje. Pogrešno se pretpostavlja da će veća sila na kraju dovesti do drugačijeg ishoda.
Ali Iran nije pasivna meta. Pokazao je spremnost na odmazdu širom regije, uključujući Saudijsku Arabiju, Ujedinjene Arapske Emirate, Katar, Kuvajt, Bahrein, Oman, kao i mete u Jordanu i Iraku. Udari na iranske energetske sisteme ne bi ostali izolovani. Umjesto toga, uslijedili bi kontraudari na ove države, proširujući sukob na regionalne razmjere.
Zatim, postoji još jedno materijalno ograničenje. Procjenjuje se da su SAD već iskoristile oko 45-50 posto svojih ključnih zaliha raketa, uključujući oko 30 posto svojih raketa Tomahawk.
Surova realnost je da eskalacija više nije samo stvar volje, već i kapaciteta. A u širem ratu, pitanje možda neće biti koliko daleko SAD mogu ići, već koliko im je municije preostalo.
Posljedice bi se protezale daleko izvan bojnog polja. Iranski odgovor bi uključivao nastavak napada na susjedne zemlje i njihove energetske, gorivne i vodne sisteme, čineći dijelove regije sve nenastanjivijim, posebno kako temperature naglo rastu ljeti.
Ovo bi prisililo ogroman broj ljudi da pobjegnu, riskirajući još jednu veliku globalnu krizu raseljavanja. Čak i u scenariju eskalacije, fundamentalna realnost ostaje nepromijenjena.
Iran je stvoren da bude otporan. Svaka kopnena kampanja vjerovatno će biti dug i iscrpljujući proces. Što je još važnije, eskalacija promašuje poentu: problem nije nedostatak sile, već nedostatak političkog cilja koji sila realno može postići.
Ovaj problem dodatno pogoršava tiha, ali podjednako ključna realnost: SAD i Izrael se ne čine u potpunosti složnim oko krajnjih ciljeva. Izraelski pristup sugerira težnju za maksimalnim rezultatima, veliko i nepovratno slabljenje iranskog sistema, čak i potpuno rušenje režima.
U međuvremenu, SAD kao da se kolebaju između pritiska, suzdržanosti i potrebe za pregovorima. To nisu samo nijanse, već fundamentalne razlike u strategiji. Ratovi vođeni bez zajedničke definicije pobjede rijetko rezultiraju pobjedom.
Ono što proizvode je kontinuirana vojna aktivnost bez strateškog usklađivanja. Nezaustavljiv pokret, ali bez ikakvog napretka ka rješenju.
Nema kraja na vidiku
U određenom trenutku, postaje neophodno opisati stvari onakvima kakve jesu: ovo više nije rat koji se kreće ka odlučnom završetku. To je sukob koji se smiruje u ciklični obrazac - bombardovanje nakon kojeg slijede prekidi vatre, primirja koja traju tek toliko da se izbjegne kolaps i pregovori koji napreduju tek toliko da se spriječi potpuni neuspjeh.
Ovi prekidi vatre pričaju svoju vlastitu priču. Njihova ponovljena produženja ne odražavaju napredak već ograničenja. Washington, pod administracijom Donalda Trumpa, ima snažne podsticaje da održi pregovore živim, da izbjegne daljnju eskalaciju i da što prije okonča rat.
Alternative - regionalni rat ili globalna ekonomska kriza - su mnogo teži scenariji za upravljanje. Ova dinamika daje Teheranu prednost, jer ne mora da pravi brze ustupke kada samo odlaganje jača njegovu poziciju.
U tom smislu, vrijeme nije neutralno. Što duže sukob traje, to su više pogođene najosjetljivije tačke globalne ekonomije. Energetska tržišta su pod stalnim pritiskom, rute snabdijevanja su ugrožene, a rezerve se smanjuju.
Industrije koje zavise od stabilnosti goriva – avijacija, brodarstvo i proizvodnja – postaju sve izloženije. Ono što je započelo kao regionalni sukob sada je postalo sistemski rizik. Čak i ograničeni poremećaji mogu se širiti poput domino efekta, utičući na cijene, lance snabdijevanja i globalnu političku stabilnost.
Ko zaista ima prednost?
U čisto vojnom smislu, odgovor ostaje jasan: SAD i Izrael održavaju ogromnu nadmoć. Ali ratove ne odlučuju samo tehnički kapaciteti, već i međudjelovanje ciljeva, troškova i vremena.
I u ovoj jednačini, pozicija Irana je jača nego što se čini. Postavio je niži prag uspjeha, pokazao veću toleranciju na dugoročni pritisak i dokazao sposobnost nametanja visokih troškova izvan bojnog polja.
Iznad svega, Teheran ne mora "pobijediti" u tradicionalnom smislu. On samo treba spriječiti svoje protivnike da ostvare svoje ciljeve. Do sada je u tome uspio. Što nas vraća na prvobitno pitanje: mogu li SAD i Izrael pobijediti u ovom ratu?
Bez obzira da li pobjeda znači prisiljavanje Irana na predaju ili fundamentalnu promjenu njegovog strateškog stava, odgovor je sve teže izbjeći: ne, ne mogu. Ono što mogu učiniti jeste da nastave upravljati sukobom, ograniče njegovo širenje i oblikuju njegove granice.
Ali ovo nije pobjeda, već puka upornost. Prava opasnost nije poraz, već kontinuirano iluzorno uvjerenje da će „malo više pritiska“ ili „malo više vremena“ proizvesti drugačiji rezultat. Ako je ovo uvjerenje pogrešno, onda ovo nije rat koji je blizu pobjede. To je rat koji se uopšte ne može dobiti. Beskrajni rat.
